Grafite kao subkulturnu urbanu poruku, protest ili vapaj ne možemo izbjeći ni ignorirati, dok je zidova i pročelja uvijek će biti anonimnih narodnih'umjetnika' koji će ih koristiti kao platno za svoje poruke. Iako većina njih čine štetu i nagrđuju naš grad, pamtimo neke britke i duhovite umotvorine. Jedna od onih koje lede krv u žilama, poruka je iz priložene slike, snimljene u jednom novozagrebačkom pothodniku. Nepoznat Netko poručuje da za Njega postoji svetinja iz daleke prošlosti zbog koje bi skidao glave. I bacao ih u kantu.

Nisu to više obični duhovi iz boce. Nije to ni ona ezoterična družba zvjedoznanaca, proroka, mistika, bijelih i crnih magova, koja nakom svršetka TV programa u gluho doba noći nudi preko plaćenih poziva spiritističke seanse, povezivanje s dragim nam pokojnicima ili otkriva tajnovitu budućnost. Svi oni zvuče kao pjev Bečkih dječaka u usporedbi s onim dijelom političke scene u Hrvatskoj (i njihovih sljedbenika) kojima je smisao života prekopavanje po starim ranama, krvavim jamama, logorima i stratištima. Nevažno jesu li 'lijevi' ili 'desni', 'mi' ili 'oni', za njih mrtvi i pokopani dalje žive, za njih je kotač povijesti nezavršena priča, vraćanje dugova, kradu nam budućnost ustrajno živeći u nekom svojem odabranom kutku prošlosti. Kao u Andrićevoj priči o kmetu Simanu, koji svojem agi više ne želi plaćati trećinu i poručuje mu: „Jahali ste nas 400 godina, a sad ćemo mi 400 godina jahati vas...“. Jedino što se u hrvatskoj verziji to neprekidno ponavlja. Još se nismo dogovorili za 'narednih 400 godina'.

Među sijedim glavama u Stanci umirovljenika još uvijek ima onih koji su doživjeli ostvarenje bestijalnih i krvožednih prijetnji poput ove sa slike, koji su proživjeli i svjedočili neshvatljivu količinu terora, gubitka, nesreće ili slušali svjedočanstva svojih očeva i djedova o strahotama dva svjetska rata, o svim totalitarnim režimima 20. stoljeća koji su uhićivali, tukli, proganjali, ubijali... Je li moguće da mazohistički pamtimo samo najgore iz prošlosti? Nakon što smo uz goleme žrtve i odricanja izborili svoju državu, samostalnost i suverenitet, mogu li naše svetinje (napokon) postati Rad, Napredak, Mir, Znanje, mogu li naše svakodnevne mantre postati Snošljivost i Tolerancija?

Strah i neizvjesnost rađaju gnjev, on se ponekad pretvori u mržnju, koja vodi u zločin. Ne bojimo se, više smo razočarani, žalosni, zgroženi kad se po zidu pothodnika razlije ubilačka mržnja. Šteta je, kad se već prlja zajednička imovina, da na zidu nije pisalo, primjerice: 'Ne smanjujte penzije, izazvat ćete tenzije' ili: 'Mirovine ne smiju pasti, letjet ćete s vlasti'. To bismo i potpisali, imenom i prezimenom, čak i po cijenu kršenja komunalnih propisa! Pa nek' se kotrljaju mandati!                                                                                  Glave neka ostanu na ramenima. Trebat će nam svaka pametna glava.