Pa zašto i bi?

Potpuno će nebitno biti je li dobro radio svoj posao jer će njegov eventualni drugi mandat u Saboru ovisiti prije svega o tome koliko je spretan pregovarač da ponovno kod onog koji ga prima u koaliciju uspije izboriti što više mjesto na listi koje jamči još četiri godine u saborskoj fotelji. U njegovu slučaju plaću od oko 17 tisuća kuna, jer u fotelji na Markovu trgu ionako je rijetko sjedio.

Danas će naši narodni zastupnici na odmor. Bit će to dugi odmor. Trajat će najmanje dva mjeseca. Najranije sredinom rujna ponovno će se vratiti u saborske klupe na Markovu trgu. Odnosno neki od njih će se vratiti. Oni drugi ionako Sabor doživljavaju tek kao mjesto na koje dođu po putne troškove, dnevnice ili plaću.

Službena statistiska pokazuje kako među njih 151, koliko ih je u ovom 7. sazivu, itekako ima još onih poput Keruma, odnosno onih za koje se ne može reći da svoj posao obavljaju savjesno. No, za razliku od njih, Kerum barem ne pokušava potrošenim floskulama opravdati svoj nerad. Jer nedolazak na radno mjesto, nepojavljivanje na plenarnim sjednicama i na sjednicama odbora, izostanak svake aktivnosti, bilo da je riječ o javljanjima ili predlaganju zakonskih izmjena ili amandmana, nije ništa drugo nego nerad.

A već toliko prožvakane floskule o tome da “zastupnik nema obvezujući mandat”, što znači da nije dužan dolaziti u Sabor te da ga jedino birači na izborima mogu kazniti, odavno ne drže vodu. Ako uopće ikada i jesu.

Mnogi europski parlamenti, primjerice njemački Bundestag, imaju novčane sankcije za parlamentarce koji ne dolaze na sjednice. Lupiš ih po džepu pa da vidiš je li mandat obvezujući ili ne. A čisto sumnjamo da njemački zastupnici ne obilaze svoje birače i ne idu na teren.

Kod nas, pak, najavljeni kodeks kojim bi se propisale novčane kazne za neopravdan izostanak sa sjednica vjerojatno nikada neće zaživjeti. Pa kako i bi kad su se neki zastupnici digli na zadnje noge i kad je prije nekoliko godina uvođena elektronska evidencija dolazaka u parlament, koja nije uopće ni trebala poslužiti kao podloga ni za kakve sankcije, već isključivo kao evidencija.

A mjesto na listi ionako ne ovisi o tome smatraju li birači da dobro radiš, već o tome koliko si poslušan stranačkom šefu koji slaže izborne liste.

Nitko ne očekuje da svaki zastupnik ima više od 1800 javljanja, poput HDSSB-ovaBore Grubišića, niti da uputi Vladi više do 250 pitanja, poput šefice LaburistaNansi Tireli, ali neke bi osnovne kriterije ipak valjalo ispuniti.

Naravno da se od zastupnika očekuje da obilazi i svoju izbornu bazu, znači ljude koji su mu dali glas i svoje povjerenje, i nitko ne smatra da moraju od jutra do mraka sjediti u Velikoj vijećnici i raspravljati o svemu - od proračuna do stanja u željeznicama, preko ljudskih prava, energetike do slobode medija... samo kako bi napumpali statistiku.

Ali je potpuno neprihvatljivo da neki od njih, evo već 43 i pol mjeseca, sjede u Saboru a da su progovorili jednom, dva ili pet puta.

Jednom je SDP-ova zastupnica iz mandata Račanove vlade, koja je u četiri godine u Saboru glas pustila samo jednom, svoju šutnju pravdala riječima: pa ne mogu svi biti Tonči Tadić koji noću piše amandmane, a sutradan je sposoban sudjelovati u cjelodnevnoj saborskoj raspravi.

I bila je u pravu.

Ne mogu svi biti poput tadašnjeg HSP-ova zastupnika koji je kao oporbenjak predložio desetak zakonskih prijedloga od kojih je neke kasnije Vlada prepisala i koji se za svaku raspravu dobro pripremao te pametno birao rasprave o temama o kojima nešto zna.

Ali dalek je put odTončija TadićadoDarka LedinskogiJosipa Vukovića. Dvojice SDP-ovaca koji su dosadašnji saborski mandat potrošili na - potpunu šutnju i neaktivnost.

Zato ni pravdanja šefa HDZ-aTomislava Karamarkao njegovih pet javljanja u Saboru i dolascima na Markov trg svake prijestupne godine jer je “stalno na terenu među biračima gdje jača HDZ kao parlamentarnu stranku te tako ustvari pridonosi radu Sabora”, nisu uvjerljiva. Između obilazaka Hrvatske i stranačkih konvencija mogao bi barem jednom tjedno obići i Sabor. I sa saborske govornice, a ne samo iz stranačkih prostorija i skupova, progovoriti koju o situaciju u Hrvatskoj, dati neki svoj prijedlog, upozoriti, kritizirati... Od čovjeka koji pretendira biti predsjednik Vlade to je najmanje što se očekuje.

Ako za posao zastupnika primaš plaću, valjda je u redu da je barem donekle zaslužiš. Pogotovo ako znaš da za tu tvoju plaću 182 tisuće ljudi u Hrvatskoj mora raditi pola godine. Toliko građana, naime, prima plaću ispod minimalca, od 2000 do 2500 kuna. I zato je možda najbolju poruku o radu zastupnika poslao jedan srednjoškolac. On je na izjave predsjednika SaboraJosipa Lekei SDP-ovcaPeđe Grbina, koji su nedolazak zastupnika pokušali opravdati radom na terenu, a slabu aktivost u sabornici time što ne razumiju baš sve teme koje su na dnevnom redu da bi o njima i raspravljali, uzvratio: - Kad mi ne dođemo u školu, dobijemo neopravdan sat. Kažu, ne raspravljaju jer nešto ne razumiju. Ja onda predlažem da u Saboru radi 20 stručnjaka koji će to razumjeti