Pitanje je, međutim, kakav će biti efekt toga - izabranog ili slučajnog - neformalnog partnerstva. HDZ je uvijek do sada od branitelja profitirao. Nije isključeno da će se isto dogoditi i ovaj put, ali računica više nije toliko sigurna. Od završetka rata prošlo je dvadeset godina, što znači da na izbore izlaze generacije rođene u miru i ne mogu si predočiti što je to rat. S njihove pozicije branitelji iz Savske sigurno ne izgledaju romantično. Prije kao skupina ljudi koji imaju određene zasluge, ali za njih primaju pristojne naknade od države i ne moraju razmišljati o egzisteniciji, niti se suočavaju s problemima s kojima se moraju nositi mladi ljudi koji su bez posla, nisu kreditno sposobni, ili ljudi koji su podigli kredite u švicarcima.

Pitanje je koliko građani koji ne znaju kako će preživjeti do idućeg prvog u mjesecu mogu suosjećati s potrebom zaštite dostojanstva branitelja i digniteta Domovinskog rata. Ako i mogu, nije sigurno koliko im leži stalna prijetnja prosvjedima, neredima, provociranje sukoba s policijom i blokade gradskih prometnica. Može se razumjeti da skupina ljudi ima potrebu razgovarati s premijerom, da ne želi Freda Matića za svoga ministra, no daje li im to za pravo da zatvore promet i prijete plinskim bocama? Tko ima pravo radi ostvarivanja vlastitog interesa ugrožavati druge?

Ovakav oblik prosvjeda branitelja vrlo bi lako mogao stvoriti suprotni učinak i umjerenije birače odvratiti od HDZ-a samo zato što podržavaju branitelje u njihovu zahtjevu i prosvjedu. Može li Karamarko biti siguran da rečenicom kako zakoni o javnom okupljanju ne trebaju vrijediti za branitelje nije izgubio nekoliko glasova? Ako ih i nije izgubio, sigurno je potaknuo birače sklonije ljevici da na dan izbora ne ostanu kod kuće, nego da izađu na birališta i glasaju za SDP kao opciju koja je protiv nasilja.