Javnost je još jednom na kušnji da potpuno izgubi povjerenje u učinkovitost institucija, čak i onih humanitarnih

Kritike upućene organizaciji Hrvatskog Crvenog križa zbog kašnjenja isplate pomoći stradalima od nedavnih poplava dodatno pobuđuju sumnje da se u Hrvatskoj baš uvijek nešto nešto mora zakomplicirati, čim se na jednom računu prikupi milijunska svota. Imamo humanitarne impulse, velika srca i sućut prema stradalim sugrađanima i susjedima, znamo se organizirati kad je hitno potrebna pomoć..., ali onda s terena počnu stizati drukčije informacije. Početni zanos grubo se i brzo topi pred slikama neurednih i zapuštenih skladišta, razbacane donirane hrane i odjeće, krenu glasine o zloporabama i navodnim pogodovanjima nekim trgovinskim lancima, sumnje u vraćanje donirane robe na police trgovina... , a obnova uništenih naselja još nije ni počela.

Svaki put kad se u Hrvatskoj veća svota novca nađe na hrpi, rastu izgledi da će netko prije ili kasnije posegnuti u tu blagajnu, preseliti je, prenamijeniti, isisati, oprati ili, kolokvijalnim riječnikom, zamračiti barem dio tog financijskog potencijala. Nevažno je pritom je li riječ o državnom proračunu, mirovinskom fondu, prihodu javnog poduzeća, donaciji, kasi uzajamne pomoći, pa čak i humanitarnoj zakladi – kad zašušte novčanice, niknu neke nove ideje, suprotstavljena mišljenja ili stavovi kako raspolagati tim novcem. Čak i kad (još) nema sumnji u nesavjesno poslovanje ili neko drugo kazneno djelo, javnost je na kušnji da potpuno izgubi povjerenje u nadležne institucije i njihovu učinkovitost.

Čelnici HCK-a začuđeni su, kako kažu, medijskom hajkom protiv njih, u petak su organizirali i presicu nakon sastanka Glavnog odbora. Priznaju da novac kasni, ali pravdaju se da za isplatu pomoći nisu imali jasne evidencije i kriterije. Pa što su čekali, da ih netko drugi popiše i donese? Istovremeno, napominju da su njihovi djelatnici i volonteri HCK-a neprekidno na terenu. Očito netko nije dogovorio jasnu podjelu zaduženja, pogotovo onih najosjetljivijih. A u Zagrebu se ne osjeća dovoljno očaj stradalih vlasnika kuća i njihovih obitelji, koji raste svakog sata, svakog dana koji i dalje provode okruženi blatom i smradom, zatrpani uništenim uspomenama na bivši život.

Saznali smo također da je dio novca bio oročen te da su stigle i neke kamate, no nismo informirani kome je taj novac povjeren, nismo vidjeli pripadajuću dokumentaciju te ne znamo je li to uobičajeno da se humanitarna institucija bavi

obrtanjem novca ili, nedajbože, burzovnim mešetarenjem. Znamo, međutim, da takva svota novca u mjesec dana može odabranima biti itekako korisna za neki brzi poslić, čak i ako naizgled sve ispadne u redu i kamata uredno poveća glavnicu. Ne tako davno neki su mirovinski fondovi podupirali odabrane preko leđa korisnika. I nije baš dobro završilo. U svakom slučaju, za tu je financijsku stavku u radu HCK-a nužno provesti nadzor jer, u pitanju su buduće humanitarne akcije i prikupljanje novca, povjerenje građana dobra srca, ali i još boljeg pamćenja.

Na kraju, sve ove kontroverze opet bacaju sjenu na djelotvornost institucija, onih koje bi morale biti u stanju temeljito i do kraja odraditi posao zbog kojeg postoje. Neki razloge traže u stranačkoj pripadnosti, preciznije, da su za opstruiranje isplate na neki način odgovorni članovi HDZ-a u Crvenom križu, iako je malo vjerojatno da im to treba u trenutnom odnosu snaga. Aktualna vlast ionako si je najviše sama naštetila u protekle dvije i pol godine.

No, i taj pokušaj politiziranja humanitarnog pothvata znak je nezrelosti i nespremnosti velikih političkih stranaka (i koalicija) za obnašanje vlasti. Čak i ako nema političkih podmetanja ili neke druge zločestoće u borbi za glasove birača, velike nam vladajuće koalicije proizvode premalo kvalitetnih i kompetentnih ljudi na odgovornim mjestima, unatoč ružičastim predizbornim obećanjima. Hrvatskoj neizostavno treba drukčija podjela moći i odgovornosti na političkoj sceni.