Sindikati - radničko krilo HDZ-a
Malo je, iskreno govoreći, već postalo zamorno pričati o nevjerodostojnosti hrvatskih sindikata. O dobrohotnošću kojom su promatrali sve one godine koje su Hrvatsku dovele do toga da globalnu krizu proživljava mnogo duže od većine ostalih zemalja na svijetu.
O samozadovoljnoj šutnji koja bi nastupila kad bi Sanader (figurativno) lupio o stol vrećom posuđenih novaca. O sretnom dogovoru s Jadrankom Kosor o besmislenim referendumima koje je imala provesti neka druga vlast, a kojima se zamaglila činjenica da su odustali od onog za koji su dobili preko 700 tisuća važećih potpisa. O 2011. godini, sramotno odšućenoj 2011. godini, u kojoj su obećali donijeti "Deset sindikalnih zapovjedi" za izlazak iz krize i stisnuti Vladu koja nije dovoljno radila na istom. O tome da je danas glavni "apostol" borbe protiv politike štednje, Vilim Ribić, rodonačelnik ideje o "haraču", odnosno kriznom porezu uvedenom 2009. godine, koji je bio jedina prava stroga mjera štednje koju je neka hrvatska Vlada provela. I koji je obogaljio domaću ekonomiju u vrijeme kad je cijela EU bilježila pluseve.
A bilo je zamorno o svemu tome pričati i pisati vjerojatno iz razloga što je čovjek cijeloj priči prilazio nekako zdravorazumski, nepolitički i računao da su nevjerodostojne eskapade sindikalnih lidera ipak tek rezultat primjene egzotične taktike u pregovorima s najvećim poslodavcem (državom) i neobičnih sociopolitičkih ambicija i shvaćanja ljudi koje su prilike, jednostavno, malo "prebacile".
Čini se, međutim, da je ta računica pogrešna. I da bi ovdje valjalo primjeniti teoriju tzv. Ockhamove oštrice, koja kaže da je najčešće najtočnija tvrdnja ona koja je - najjednostavnija.
Hrvatski sindikati su, dakle, radničko krilo Hrvatske demokratske zajednice.
Moguće je da to i nije potpuno svjestan izbor, rezultat sveobuhvatnog mračnog dogovora o prevari javnosti hinjenjem borbe za radnička prava, a zapravo političkim radom za interese hrvatske desnice. Moguće je čak i da sami sebe vođe hrvatskih sindikata sami sebe uvjerevaju kako su oni jedini zaštitnici radnika, koji, eto, to nikako ne žele vidjeti, pa se na prvomajskom dijeljenju crvenog kartona Vladi i zazivanju prijevremenih izbora skupilo manje ljudi nego na prosječnoj domaćoj utakmici najnegledanijeg kluba u Hrvatskoj nogometnoj ligi (onog Mamićevog), no činjenica je da djeluju kao uredna slagalica u mozaiku političke borbe stranke Tomislava Karamarka.
I da to više ne može biti tek - slučajno.
Prije dva Prva maja, naime, sindikati su Vladi udjelili žuti karton, napavši je za neostvarena obećanja. Da, samo četiri mjeseca nakon preuzimanja vlasti. Jučer su ustvrdili da vlast želi uvesti 12-satno radno vrijeme i radne uvjete iz 18.-og stoljeća, te zaiskali prijevremene izbore, kako bi narod izabrao "stručne ljude".
Traženje prijevremenih izbora je, naravno, potpuno legitimna stvar. Jednako je legitimno, međutim, kazati kako je priča o "stručnim ljudima" obična laž u koju ne vjeruju ni oni koji su je izrekli. Na parlamentarnim izborima, da se održe danas, biralo bi se samo između dvije opcije: SDP-a i HDZ-a. Nitko drugi, u trenutnom odnosu snaga, ne bi mogao ni pomisliti na formiranje Vlade. A kako su Kukuriku ekipi već udijelili crveni karton, jasno je za koga kuca sindikalno srce (hvala, gospodine Ockham).
Vrhunac sindikalne političke travestije, međutim, bila je šetnja zagrebačkom Radničkom ulicom i paljenje lampiona za poduzeća koja su nekad tamo radila, a danas više ne postoje. Podsjetimo, to su napravili odmah nakon što su aktualnoj vlasti dodijelili crveni karton. A poduzeća za kojima su žalovali propala su redom za vrijeme vlasti HDZ-a.
Ono što u cijeloj priči najviše brine je činjenica da je jaki i nezavisni sindikalni pokret itekako potreban svakoj zemlji u 21. stoljeću, u kojem su bujanje nejednakosti i gubljenje stečenih radničkih (i građanskih) prava svakodnevna pojava. Hrvatska takav pokret jednostavno - nema.
Stoga, pisati o hrvatskim sindikatima više nije zamorno. Nego tužno.