Tko god da ga pročita, može zaključiti, da se do današnjeg dana u pogledu duga i ukupnog odnosa vlasti prema umirovljenicima, ništa nije promijenilo nabolje. Naprotiv, dug i dalje raste i potkraj ove, 2012. godine povećan je na cca 365 milijardi kuna i sustiže ukupan vanjski dug Hrvatske, tj. prešao je 49 mlrdi Eura.

Da podsjetim na neumoljive brojke:

Kumulativni iznos duga umirovljenicima u RH (konačna analiza)

(u 000 kuna)

2011. 25,000.000

2012. 25,000.000

Da podsetim eventualne gledatelje HRT 1, koji su pratili emisiju A. Horvatić, krajem 2003. godine, u kojoj je bilo riječi o unutarnjem i vanjskom dugu RH, kad sam naveo podatke o tadašnjim dugovima i jasno upozorio da si mi više taj luksus zaduživanja ne smijemo dopustiti, jerne stvaramo vlastitu akumulaciju iz koje bismo mogli otplaćivati već dospjele obveze po tim zaduženjima. Bio sam realan u procjeni da za 10 godina, bez da se dalje zadužuje, Hrvatska mora stvoriti novostvorenu vrijednost od 640 mlrdi kuna, e da bi otplatila sva dugovanja kojima je tada već bila opterećena, ne računajući nova zaduženja.

Naravno, mnogi to nisu povjerovali, a oni koji su imali odgovornu poziciju za sve proteklo vrijeme, to su glatko zanemarili, govoreći da naš BDP, po nekim,,svjetskim,, standardima, dopušta još veće zaduženje, pa su nas nastavili i dalje zaduživati, a usput i dalje pljačkati.

Međutim, sada kad su računi došli na naplatu, nastala je panika i umjesto da vlast

sebe i cjelokupno društvo racionalno organizira u stvaranju novih vrijednosti, usmjerila se na držanje svojih pozicija pošto poto, pri čemu joj je osnovni cilj osigurati dovoljno novca za svoju i potrošnju vlastite administracije. Gdje vidi potreban novac? U daljnjem iscrpljivanju građana, u čemu posebice loše prolaze hrvatski umirovljenici, pa uvodi dodatne poreze, prireze i doprinose na sav minuli rad starije generacije, a da se ni jednog trenutka nije zapitala što je sama uradila, prije svega za boljitak tih istih građana, a da principom služenja svome narodu, na kraju gleda svoj interes sukladno realnim mogućnostima.

Prisjetimo se davnih vremena prve poslijeratne vlasti, tamo 1945. do 1948., kad je tadašnja vlast, u nemogućnosti rješavanja esencijalnih pitanja naroda, a tada su proglasili esencijalnim pitanjem kako prehraniti radnike u tek započetoj industrijalizaciji zemlje i osigurati mir na državnim granicama tj. prehraniti i naoružavati vlastitu vojsku, jedini izlaz našla u stezanju remena tadašnjem siromašnom selu i seljacima, pa je uvela ,,obavezni otkup poljoprivrednih proizvoda,, koji se sveo na činjenicu da su aktivisti te politioke formalno i stvarno metlom meli tavane seoskih kuća i ambara i to do posljednjem zrna žita, do posljednje živine u štali, svinjcu i kokošinjcu, da seljak nije mogao sam sebe prehraniti. To razdoblje je poznato po metenju seljačkih tavana.

Oni koji se toga sjećaju mogli su se uvjeriti da je u svoj toj neimaštini u velikoj mjeri trebalo uvažiti takvo stanje stvari, kad niodkud nije bilo potrebne pomoći, pa je seljak stisnuo zube i sve to izdržao i s vremenom obniovio svoje gospodarstvo, a država mu je pomogla u opremanju njegova rada, poduzela velike agro mjere i gotovo u cjelosti riješila problem voda velikim vodoprivrednim zahvatima od opće koristi (danas je sve to zapušteno i zakrčeno, tako da nas opet voda plavi!?).

Svi su se počeli ponašati ,,marom dobrog gospodara,, i zemlja je napredovala. Ljudi su stvorili ogromnu vrijednost, u privatnom i društvenom vlasništvu. To je dovelo i do mogućnosti ,,besplatnog,, zdravstvenog i socijalnog osiguranja svih građana, obrazovanje i rješavanje niza drugih normalnih ljudskih potreba.

U vrijeme svoje diplomatske službe, 80-tih u SAD-u (generalni konzul u Pittsburghu), na zahtjev američkih sveučilišta, održao sam niz predavanja i komparativnih analiza, studentima i postdiplomcima, u pogledu djelovanja naših različitih društvenih sustava, kada su mi bila postavljananajrazličitija pitanja, pa pored ostaloga, kako smo mi uspjeli preživjerti, sve do toga što mislim kako bi bilo moguće riješiti problem gladi u Americi! Da! Problem gladi u Americi!

S pojmom gladi u Americi susreo sam se dva puta: jednom u razgovorima s našim iseljenicima o njihovu životu u doba sveopće gospodarske krize 30-tih godina, koji mi rekoše da su mnogi prežuivljavali na način da su dobivali torbe (pakete) kukuruznog brašna iz Like – Starog kraja, kako običavaju reći, kad je nastala izreka Amerika-čemerika, a drugiput kad sam vidio kako beskućnici i ostala sirotinja prekapa containere po tržnicama i dr.

Pribojavao sam se takvih pitanja, suosjećajući sa svima koji to doživljavaju, ali na izravno pitanje kako to riješiti, moj odgovor je bio da je to pitanje u konkretnim uvjetima istovremeno rješivo i nerješivo, obrazlažući da Amerika ima materijalne pretpostavke da to može ,,glatko,, riješiti i za to bi bila dovoljna samo jedna konvencija ili dogovor na razini američkog kongresa, aliza takvo što nije vjerojatno da će se dogoditi, jer bi to značilo raspodjelu rezultata rada na principima koji su suprotni postojećem stanju američkog društva, koje tu pojavu uzrokuje i reproducira.

Apsolutno sam bio podržan, uz njihovim obrazloženjem da je ameriučko društvo, bez obzira koliko je veliko, ipak zatvoreno na podosta šovinistički način i da oni dugo vremena ne prepoznaju dovoljno svijet izvan granica same Amerike. To ide sve do sporta gdje se njihovi boksači npr. proglašavaju prvacima svijeta, a da se u svijetu nikad nisu takmičili (takmiče se isključivo u američkim ligama!). Isto tako, doknisu upali u krizu s automobilskom i drugim industrijama i dok nisu čuli nove vlasnike Japance kako se odnose prema zaposlenicima s kojima ravnopravno raspravljaju sve poslovne planove, tekuće i dugoročne i kad istovremeno donose zajednički sporazum o tome što će tko uraditi u zajedničkom poslu i što koga u tome pripada.

Stoga su se razmilili po svijetu radi upoznavanja tuđih iskustava, a velik broj postdiplomaca se otišao usavršavati na prestižnim svjetskim sveučilištima. Tada sam i sam nešto pridonio tome iniciravši sporazum o suradnji između Zagrebačkog sveučilišta i Pitt. University (sporazum potpisali chenc. Poswar i rektor Krajina, 1982.).

Amerikanci su davno shvatili da nema ništa od anarhične tržišne privrede a u međunarodnim odnosima gledaju isključivo svoj interes. (Negdje 2005. u Europskom domu bila je rasprava o međudržavnim odnosima u uvjetima globalizacije. Nazočni su bili uglavnom ambasadori akreditirani u RH i jedan broj profesora, uglavnom iz SAD-a. Postavio sam pitanje položaja ,,male,, Hrvatske među ,,velikima,, i kako sačuvati sebe i na kojim principima? Puno je ambasadora sudjelovalo u raspravi, dok se nije javio jedan profesor s Tempa University, Florida, koji je kratko rekao: ,,Molim vas, ne trošite nam vrijeme uzalud. Pitanje je jasno, a moj je odgovor – gospodo u odnosima sa svim i svakim, bio ,,velik,, ili ,,mali,,, gledajte svoga posla ili svoj interes. Cilj i zadaća je svake vlade, kao predstavnika svoga naroda, štititi njegove interese! That,s it!,,).

Takav stav se može nazvati svakako, ali se tu radi o ,,nacionalizmu,, koji štiti narodne interese. To nije šovinizam i sve drugo negativno što se danas pojavljuje u procesu globalizacije. Ti su procesi narušili globalne i unutarnje interese zemalja i naroda, jer su u prvi plan stavili kapital i profit kao krajnji interes, što je uzrok aktualnim gospodarskim krizama i potresima u svijetu, te se i sam globalizirao. Globalizirao se obrazac po kojemu bogati postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji. Ta shema djeluje na lokalnoj i na globalnoj razini, a prihvatila ga je vladajuća elita i time izazvala gnjev na sebe, pa se postupno otvara globalni proces protiv vlasti kao takve.

Osiromašena masa shvaća da ju je vlast zadužila enormnim kreditima bez ikakve vlastite odgovornosti. Stoga se sve više i od naših građana može čuti komentare o ,,nenarodnoj vlasti,, koja se ponaša po istom obrascu.

Bunt naroda u prezaduženim zemljama (Grčka, Španjolska, Portugal, Italija, Island, pa i u Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj i dr.) sličan je našem s time da mi još nismo izišli na ulice. Ipak se nešto događa i stvar se uozbiljuje već time što nam više nitko ne govori ,,kako dobro živimo, samo toga nismo svjesni,,.

U nedostatku znanja i inicijativa svih naših dosadašnjih vlada u smislu stvaranja uvjeta za razvoj domaće proizvodnje (od poljoprivrede do svih oblika industrije, sve do high tecka), našem čovjeku nije ništa preostalo nego da svoju teško stečenu zaradu ulaže u sve oblike štednje, od štednje u bankama do vlastitih stanova i vikendica, pri čemu je uredno podmirio sve svoje porezne i druge obveze. Zašto je to činio? Zato što su mu duboko u pamćenju ,,debele i mršave krave,,. I sada, kada su ,,pijani milijunaši,, na vlasti zadužili zemlju i sami među sobom blagorečeno potrošili taj novac, kad ga treba vratiti, oni se okreću oko sebe, uzimaju metlu i gledaju koje i čije tavane će pomesti.

Pravo je pitanje, kad će konačno netko sjesti na optuženičku klupu za takavu rabotu i kad će se početi oduzimati sve što je opljačkano, bez obzira je li to urađeno na temelju pljačkaških zakona ili mimo njih? Nije daleko pitanje i odgovornosti vodstva vlasti pod čijom ravnateljskom palicom se sve to dogašalo. U nekim zemljama sjede na optuženičkoj klupi predjednici vlada koji su prezadužili svoj nrod i sklapali nepovoljne ugovore. Da, i mi imamo svoga Sanadera, meutim tu ne smije biti kraj, već početak priče.

Prisjećam se jednog vica koji je 80-tih godina često ponavljan na RTZ-u: ,,Nisu više u modi lipe mudande, nego prezervativi,,. Negdje u to vrijeme je i u Americi ponavljan vic koji opisuje kako jedna starica otvara sendvić i pita: Where is the beef? – a gdje je meso? Meso su drugi pojeli, a mi višene ćemo ni žemlju pronaći u containeru!

Napokon, gdje su nam političke stranke kao temelj hrvatskog demokratskog društva?

Gdje su, najbolje pokazuju najnovije ankete o javnom mišljenu. Potpuno na sporednom kolosjeku u odnosu na interes hrvatskih građana. To je priča za sebe, ali

kao umirovljenik čudim se tzv. umirovljeničkim strankama.

HSU je glasački stroj u službi čas HDZ-a, čas SDP-a s time da u svoj ovoj nepravdi po umirovlkjenike nemaju ništa za reći. Šute, neshvaćajući da i šutnja ponekad ne oslobađa ogovornosti.

Sami umirovljenici su sve više nezadovoljni takvim stanjem i sve se više okupljaju u svojevrsne clustere koji se uglavnom stavljaju na stranu protivnu HSU-u, e da bi se na ovaj ili onaj način dočepali malo vlasti kroz koju bi mijenjali stanje stvari. To nema nikakva smisla.

Uvijek sam smatrao da je umirovljenički korpus jedinstven po svome statusu ili sudbini, koja je svakakva osim normalna, gledano s ustavnog i svih drugih, stajališta, pa bi bilo normalno da i u organizacijskom smislu bude jedinstven. Nažalost, priklanjanje jednima ili drugima predstavlja svojevrsnu rehabilitaciju upravo onih koji su skrojili kapu ili ovakvu našu sudbinu

Zar vam još nije jasno da treba spriječite smetlare koji nam dolaze opet mesti tavane? To je glavni i jedino ispravan program.

Ako sami to ne uradite, ne će to nitko drugi uraditi za vas. Ujedinjeni to zasigurno možete ostvariti.

Rudolf Mažuran, dipl. oec.