Želimo bolje upravljanje gradom i županijom!

Pretpostavljamo da svaka vlast želi ljudima-svojim građanima poboljšati kvalitetu života. Ono što ništa ne košta građane, a bitno doprinosi željenom cilju, je poboljšati, pojednostaviti rad u javnim institucijama, čime se može značajno poboljšati kvaliteta života.

Primjer koji to nije:

Ako građanin ( iskustvo ) žurno treba kopiju građevinske dozvole za svoju kuću u Osijeku, onda mora otići u Gradsku upravu i to ne u Tvrđu, nego u zgradu Zavoda za izgradnju grada kraj luke. Ako se pitate, pa dobro u čemu je to problem? Problem tek slijedi.

Na traženoj adresi umjesto kopije građevinske dozvole, koja usput rečeno vam treba radi instaliranja foto naponskih ćelija na krov kuće, možete dobiti, ako imate sreće da nije pauza, na osnovi vašeg upita, jedan ili za svaki slučaj par brojeva iz tamošnje baze podataka, obične bilježnice s nepotpunim podacima, na osnovu kojih trebate ići put pod noge u Državni arhiv grada Osijeka, u Tvrđu. I tako sa dobivenim brojevima na papiriću pomalo začuđeni potražite Državni arhiv. Tamo vas čeka novo iznenađenje.

Gospođa pravnica koja prima stranke trenutno je u gradu, vjerojatno s važnim razlogom za vrijeme radnog vremena. Ali to vam ništa ne pomaže. I što činiti? Morate strpljivo čekati, pa…!?. Pomislite nije to niša strašno, i tako je divan sunčan dan!? No kada dotična gospođa dođe sretni što ste je dočekali, ljubazno joj objasnite da trebate kopiju građevinske dozvole pruživši joj važan papirić sa zapisanim brojevima za brži postupak izdavanja kopije za kuću u Osijeku u toj i toj ulici na toj i toj građevinskoj čestici koju ste dan ranije uredno dobili-izvadili u Katastru, usput rečeno čekajući u podužem redu i plativši 40 kn državne takse. Gospođa pravnica pogleda papirić i izvod iz Katastra i reče:

Ne može to ići tako jednostavno!? Mi moramo izvršiti istraživanje. Molim? Ali gospođo ja trebam samo kopiju građevinske dozvole za legalno izgrađenu kuću na konkretnoj čestici u toj i toj ulici u Osijeku, a sve to bilo je građeno preko Stambene zadruge „Slavonija“ dodavši još i možebitnu godinu gradnje. Sve to, i tako detaljno rečeno, nije pomoglo da se ne mora izraditi „istraživanje“ u svezi upita i to po cijeni 50 kuna po svakom onom broju zapisanom na komadiću papira ljubazne službenice. Iznenađen i zbunjen malo zastadoh, a gospođa: onda hoćete ili nećete platiti istraživanje? A što ću drugo gospođo, nego platiti!?

Ipak nisam izdržao a da ne upitam: Čemu „istraživanje“ pored kompjutora u današnje vrijeme? Pa zar vi niste umreženi sa svima u lancu da pojednostavite postupak? Naravno nisam dobio odgovor, kao što nisam dobio niti kopiju građevinske dozvole. Još treba neko vrijeme čekati. Do kada? Dok se ne napravi „istraživanje“. Tako izađete iz Državnog arhiva bez tražene kopije građevinske dozvole i bez para u džepu. Razmišljate o svemu, a u interesu kako da skratite postupak „istraživanja“ sjetite se da bi traženi dokument (zajedničku građevinsku dozvolu za cijelo naselje ) mogla imati susjeda „Ceca“. I posrećilo se.

Nakon što smo od susjede dobili traženo, odmah pojurite tramvajem u Državni arhiv da kažete: Taj i takav dokument, odnosno kopiju trebate. Ali opet pred vratima dotične gospođe gužva. Pomislite zar je opet u gradu? Hoćete pokucati, ali vas upozore ne činite to gospođa pravnica je na sastanku u susjednoj sobi. A vi bi samo ostavili nešto u svezi vašeg ranije podnesenog upita, predmeta. Unatoč svega morali ste opet i to duže čekati da ostavite i eventualno pomognete „naučno istraživačkom“ radu na izdavanju obične kopije građevinske dozvole.

I na kraju kopiju građevinske dozvole nećete dobiti u Državnom arhivu, nego u zgradi Zavoda za izgradnju grada u vrijeme do 11 sati, nakon što vas obavijesti netko uz napomenu da donesete i 40 kn državnih biljega. Pitamo se dokle ćemo trpjeti takve i mnoge druge primjere iz konkretne prakse i života koji usput rečeno i te kako utječu na poduzetničku klimu. Možete misliti kako izgledaju složeniji postupci namjernika, investitora, poduzetnika kada žele na legalan način realizirati konkretne projekte.

Iako se ovdje radi o malom „primjeru“ on govori u prilog da u mnogo slučajeva ne treba više novaca, nego treba „znati kako“ osmisliti i pojednostaviti rad u javnim institucijama, kako bi se pomoglo građanima i poduzetnicima uopće.

Franjo Halusek dipl. ing