Bliži se kraj hrvatske brodogradnje - Premijeru Milanoviću, a u kojem to „opsegu“ će opstati HR brodogradnja?
Premijer je svojom izjavom u stvari jasno kazao da će se neka brodogradilišta zatvoriti, ali i pokazao veliku slabost jer očito da nema hrabrosti kazati i koja to. Dakle sa jedne strane imamo političku demonstraciju „velikih napora“ aktualne Vlade da se sačuvaju navozi i radna mjesta, uz istovremeno mnoštvo primjera koji potvrđuju suprotno odnosno ispunjavanje nečijih želja koje idu u smjeru potpunog uništenja hrvatske brodogradnje. Zanimljivo je kako se sve Vlade, uključujući i ovu SDP – HNS pozivaju na EU odnosno odredbe iz SSP-a i poglavlja 8. (potpisanog 29.10.2001.) pokušavajući isključivo svoju krivnju i odgovornosti za trenutno stanje prevaliti na EU odnosno EK mada isti ni u jednom trenutku nisu Hrvatskoj uvjetovali zatvaranje ni jednog jedinog navoza, ali jesu poštivanje svih obveza na koje je Hrvatska pristala… a dobro znamo da je „dogovorila“ bez ikakve prisile i smanjenje broja svojih navoza, ili jednostavnije kazano, na zatvaranje nekoliko škverova. Pitanje koje se nameće je zašto Hrvatska u 11 godina od potpisivanja SSP-a nije ništa uradila kako bi se proizvodna efikasnost bar nekih škverova, onih koji su određeni da ostaju, restrukturiranjem i tehnološkom obnovom dovela na tržišno za EU prihvatljivu razinu?
Pitanje zdrave logike je i u svezi uprava škverova. Činjenica da su redom ostajale na čelu i one koje godinama gomilale gubitke što je nemoguće ako je Vladi bio cilj racionalizacija odnosno restrukturiranje sa ciljem postizanja ekonomske održivosti, što znači da je upravama bio zadatak ne da ih spasi već da ih upropaste. Pitanje koje stalno bode oči jest nelogičnost po kojoj škverovi konstantno gomilaju gubitke u milijardama a istovremeno svi njihovi kooperanti enormne profite. I sve se to događalo svih prethodnih 20 godina bez obzira radi li se o ovoj ili prethodnoj Vladi, a da nitko ne snosi odgovornost.
Umjesto da se građanima odnosno škveranima još prije više godina, još u vrijeme „Račanove“ Vlade jasno kazalo kako stvari stoje, da se tada prionulo tehnološkoj obnovi onih koji su predodređeni za nastavak proizvodnje i tako već odavno bili konkurentni na svjetskom tržištu, a prostori preostalih, uz prekvalifikacije dijela djelatnika prenamijenjeni za neke druge djelatnosti, danas imamo situaciju da niti možemo u kratkom periodu uspješno restrukturirati neki škver, niti ima investitora da na istom prostoru pokrenu neku drugu profitabilnu djelatnost prihvatljivu kako za djelatnike tako i za lokalnu samoupravu.
Početak Vladina razrješavanja stanja u hrvatskoj brodogradnji igricama sa Končarem, DIV-om ili već sutra nekim trećim u ovim ekonomskim okolnostima je prije igra ruleta čiji ishod nitko ne može predvidjeti nego nešto na temelju čega se može očekivati pozitivan ishod.
