Porast bruto nacionalnog dohotka, izvoza, smanjenje javnog duga ili uravnoteženje platne bilance ekonomski su pojmovi kojima nas osim političara bombardiraju i raznorazni analitičari. Pri tome upiru prstom i skreću poglede na statistička izvješća pa kad poraste industrijska proizvodnja i broj noćenja zadovoljno trljaju ruke i obećavaju bolje sutra. Niti jednom se ne govori o pravednosti ili eventualno sporadično reda radi iako bi upravo taj pojam morao dominirati na svim skupovima, programskim rješenjima ili medijskim osvrtima. Naime pogledamo li maljo dublje u razloge društvenog stanja vidljivo je kako je nepravda najveći uzrok nezadovoljstva i frustracija naših građana. Primjer izgradnje terase na zagrebačkom Cvjetnom trgu posljednji je primjer kako su neki privilegirani i dopušteno im je ono što drugima nije. Nisu uzalud još i stari latini na to upozoravali  izrekom Što je dopušteno Jupiteru nije volu no to su bile iznimke, a kod nas je postala praksa. To možemo potkrijepitikontradiktornim sudskim presudamajer su za ista ili barem približno ista kaznena djela u potpunosti različite presude,  subjektivnim pristupima obračuna poreza, komunalnih doprinosa, trošarina, uvjetima za otvaranje poslovnih prostora itd. Drugim riječima korupcija i mito caruju na svim razinama a pri tome se najveća  buka neopravdano stvara u zdravstvenom sustavuu kojem su zdravstveni djelatnici nezasluženo potplaćeni i to treba promatrati kao još jedan dokaz nepravde u sustavu. Primjera ima u izobilju i nema potrebe ih daljnje nabrajati jer svatko od nas, a pogotovo naši umirovljenici, svakodnevno osjećaju različite oblike društvene nejednakosti i nepravde. Pogotovo kada je riječ o ovrhama i odnosu mirovina i plaća.

No potrebno je u kontekstu nepravde naglasiti još jednom i probleme rada nedjeljom i to uglavnom žena zaposlenih u trgovinama. Rad u trgovinama nije vezan uz dežurstva i stvarnom potrebom za cjelodnevnim radom već samo uz  veći profit i zaradu njihovih vlasnika. I umjesto da su majke i supruge barem nedjeljama uz svoje obitelji i to im je pravo u posljednje vrijeme sve više i više uskraćeno. Nadalje posebna je priča vezana uz skrb za starije osobe i nemogućnost države da se pobrine za njihov smještaj u domove ili hospicije. Ništa drugačije nije odnos i prema mladima i djeci pa je tako aktualna vlast odustala i od gromoglasno najavljivanje potpore svakom novorođenčetu.  Prema tome možemo zaključiti kako se država vrlo loše skrbi o mladima i starima, a to je njezina jedna od osnovnih uloga. Ništa se ne bi promijenilo i da se gospodarstvo pokrene na razinu kineskog jer bi višak prihoda prije bio usmjeren na neke druge investicije i programe pogodne za oplođivanje kapitala i daljnjem bogatstvu pojedinaca. I tako se vrtimo u krug jer oni koji svojim političkim odlukama to mogu spriječiti u službi su tajkuna koji ih direktno ali i indirektno financiraju. Stoga nije čudno kako smo postali eldorado za nedjeljne i noćne šopinge koji pridonose porastu trgovačke potrošnje (opet pusti brojevi) no umirovljenici i radnici to neće primijetiti na svojim primanjima. I sve se to događa u 21 stoljeću koje bi trebalo biti socijalno osjetljivo, napredno i tehnološki razvijeno, a ne mračno i zaostalo poputsrednjeg vijeka. A u tom srednjem vijeku bilo je manje ratova i stradavanja nego danas, nije bilo masovnih grobnica i zločina, terorista i ubijanja nevinih i civila. Čak su i robovi imali jedan slobodan dan, a to je bila nedjelja! Toliko o današnjoj pravednosti i ljudskim pravima o kojima su napisani mnogobrojni zakoni, ustrojeni sudovi i izrečeni mnogi, uglavnom politički govori. U praksi situacija je potpuno drugačija i ništa se neće promijeniti dok se ne stvore čvrsti zakonski okviri i obrasci ponašanja koji će nas kanalizirati u smjeru pravde i ljudske pravednosti.No pitanje je što je danas pravo i etička vrijednost pravde jer izgleda da i vaga u rukama božica pravde nije više u ravnoteži.