Nastojeći opovrgnuti napise u medijima o neuspjehu mirovinske reforme i neefikasnom upravljanju mirovinskom štednjom, Štimac je ustvrdio da su mirovinski fondovi postigli više nego što se od njih očekivalo. 'Nakon devet godina rada ostvaren je prosječan godišnji prinos od 5,27 posto što, kada se oduzme inflacija, daje realni prinos od 2,59 posto', rekao je Štimac, dodajući da je na početku mirovinske reforme traženi prinos fondova bio dva posto iznad stope inflacije.

Napomenuo je i da je takav rezultat ostvaren, usprkos jednoj katastrofalnoj godini, 2008, u kojoj su, kako je rekao, 'neki mirovinski fondovi vani izgubili 30 do 40 posto imovine'.

Predstavljajući primjere očekivanih mirovina iz drugog mirovinskog stupa, Štimac je ustvrdio da će članovi obveznih mirovinskih fondova s vremenom imati relativno veće mirovine iz drugog mirovinskog stupa nego iz prvog.

Prema izračunu 'mirovinaca', prosječan član mirovinskog fonda rođen 1970. godine, koji mjesečno uplati 430 kuna, može nakon doživljene 65. godine iz drugog mirovinskog stupa očekivati mirovinu od 870 kuna. Kada bi se 20 posto doprinosa uplaćivalo u drugi stup, pokazuje izračun, mirovina bi se popela na 3.840 kuna, što je znatno više od sadašnje prosječne mirovine iz prvog stupa (2.162,63 kuna).

Štimac se osvrnuo i na problem umirovljenica, koje su otišle u privremene mirovine i sada imaju niže mirovine nego bi one bile da mirovine primaju samo iz prvog stupa. Prema njegovim riječima, njihove mirovine su niske zbog kratkog roka štednje i malih uplaćenih iznosa, ali i zbog činjenice da su nepravedno isključene iz prava na dodatak na mirovinu koji je određen Zakonom o dodatku na mirovinu. Mirovinci smatraju da je jedino pravo rješenje ovoga problema da se članovima drugog stupa prizna proporcionalno pravo na dodatak.

Što se tiče troškova drugog mirovinskog stupa, stav 'mirovinaca' je da 'kada bi troškovi ostalih sustava bili kao troškovi drugog stupa, Hrvatska bi imala vrlo malo troškovnih problema'. Svoj stav potkrijepili su usporednim podacima o naknadama društava za upravljanje u Poljskoj, Bugarskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, koje su u pravilu više nego u Hrvatskoj. Također, naveli su da su troškovi REGOS-a mogli biti puno niži te da su oni trebali biti raspoređeni i na druge korisnike mirovinskog sustava.

Govoreći o investicijskoj politici, Štimac je naglasio da su obvezni mirovinski fondovi snažna podrška hrvatskim privrednim subjektima, o čemu svjedoči činjenica da su sudjelovali u svim javnim ponudama, privatizacijama, izdanjima komercijalnih papira i korporativnih obveznica, te da su ključni ulagatelji u fondove gospodarske suradnje. Najavio je i unapređenje upravljanja imovinom kroz uvođenje koncepta podportfelja, odnosno usklađivanja investicijskih politika sa životnom dobi osiguranika.

'Mirovinci' su se osvrnuli i na zemlje u okruženju koje su 'u većoj ili manjoj mjeri neprijateljski tretirale svoje obvezne mirovinske fondove', što se koristilo kao argument protiv hrvatskog drugog stupa. Naveli su primjere koji ukazuju da se trenutna razmišljanja u europskim zemljama evidentno okreću protiv mađarskog modela nacionalizacije drugog stupa. 'Poljska je objavila da neće ići mađarskim putem, a Češka i Velika Britanija upravo donose zakone kojima uspostavljaju svoje verzije obveznih mirovinskih fondova', zaključio je Štimac.