Most vodi u reprizu…
Što se više bliže prijevremeni parlamentarni izbori, sve više liče na dramatičnu veslačku završnicu u olimpijskom samcu u Riju, kada je hrvatski sportaš Damir Martin u foto-finišu ostao bez zlata zbog – jedne stotinke. Naime, dva velika veslača, HDZ i SDP, ulaze u mrtvu trku u kojoj bi 11. rujna mogle odlučivati 'desetinke' u broju glasova birača, završnica političke utrke sve je neizvjesnija. Hoće li opet, poput Svjetskog veslačkog saveza u Riju, Most nezavisnih lista nakon dramatičnog finiša dvije velike stranke odlučivati kome ide zlatna, a kome srebrna medalja?
Jer, nešto slično već se dogodilo na prošlim izborima u prosincu 2015. godine. Pojavila se (dugo očekivana) Treća opcija, ali s planom da lijeve i desne 'velikane' nauči pameti, nadzire, ograničava, ucjenjuje, kako god to želite nazvati. Dobili smo eksperiment, dotad neviđen politički pokus, kao da je vrijeme stalo na šest-sedam mjeseci.
To razdoblje hoću-neću-hoću politike zaslužilo je ući u udžbenike povijesti, iako se ponekad čini da bi najbolje bilo što prije ga zaboraviti. Istovremeno s formiranjem Vlade, Most je počeo naglo gubiti rejting, izazvavši poplavu razočaranja birača zbog bizarnih i kontradiktornih metoda pregovaranja s HDZ-om i SDP-om. Ubrzo je postalo očito da se na brzinu sklepana politička skupina nezavisnih počela ljuštiti kao glavica luka, zbog nedovoljno usklađene i promišljene politike reformi, koju su (navodno) imali i obećavali. No, čelnici Mosta nisu iz svih nedavnih događaja izvukli najvažniju pouku – da politička legitimnost proizlazi iz volje birača.
Novi uvjeti za suradnju koje postavlja Most pokazuju to elementarno neshvaćanje funkcioniranja političkog sustava uopće, a kamoli u jednoj (vječito) tranzicijskoj zemlji poput Hrvatske. Da imaju imalo hrabrosti priznati greške iz iskustva Frankenštajn-vlade s premijerom izvučenim kao zecom iz šešira, drukčije bi posložili prioritete. Međutim, više izgleda da se bave reformiranjem (možda i spašavanjem) HDZ-a, dok se SDP pokazao kao mali tvrđi orah. Dakle, uloga nadzornika ostaje. Da rezimiramo, scenarij iz 2015. mogao bi se ponoviti i 11. rujna, a ne treba odbaciti i mogućnost da baš Most 'natjera' dvije velike strankena neku vrstu suradnje (nedaj Bože koalicije!) ili dogovora u bliskoj budućnosti. Počne li ih 'kamenčić u cipeli' previše žuljati...
Stranka umirovljenika podsjeća sve velike političke zvijezde na sceni na konsenzus, taj pomalo zaboravljen politički pojam! Treba nam konsenzus na državnoj razini oko mnogih bitnih pitanja koji će odrediti budućnost Hrvatske, reformi, zakona, ekonomske politike, poreza, plaća i mirovina, pravosuđa... Birače će iz stanova izvući tek ako pokažu da uistinu nešto treba mijenjati u ovoj zemlji i da su to spremni pokrenuti. Dosad smo u predizbornoj kampanji vidjeli kako iza predsjednika stranaka izviruju mnoga ista lica, nasmiješena i optimistična, kao da su nam proteklih 20 godina cvali grmovi ruža. Medijska kvalifikacija političara kao 'potrošenih' očito se koristi previše selektivno.
Skupite stoga malo hrabrosti, pustite u Sabor sve one koji imaju što za reći i koji žele krenuti naprijed, dobro znate što to znači. Konsenzus, dogovor, ugovor kojem ne trebaju javni bilježnici, pečati, potpisi, peticije ni referendumi, institucije koje će 'raditi svoj posao'. Zvuči idealistički? Pa, izgleda da ostaju samo dvije opcije: idealizam ili diletantizam. Ovog posljednjeg smo se nagledali!