Infuzija novca za javno zdravstvo
Bez stvarne i temeljite terapije, teško bolesno javno zdravstvo neće izliječiti infuzije novca kroz dopunsko osiguranje, niti će omogućavanje većih zarada zaustaviti odlazak liječnika.
Čak dvije teme vezane uz javno zdravstvo, a pokrenute ovih dana iz nadležnog ministarstva, već u medijskom startu očito zaobilaze stvarne probleme zdravstvene skrbi u Hrvatskoj. Najava dodatnog osiguranja koje bi pacijentima omogućilo odabir boljeg i kvalitetnijeg liječenja te, opetovano, podgrijavanje priče o liječnicima koji odlaze iz domovine jer žele veću plaću. Pa bi im trebalo zakonski omogućiti dodatnu zaradu u privatnim ordinacijama.
Iako zdravstveni dug od 2,5 milijardi kuna ne zvuči dobro, kako ga može riješiti infuzija novca kroz police dodatno-dodatnog osiguranja? Nikako. Čak i oni koji će imati novca za takve police neće moći pokriti baš sve moguće bolesti koje ih mogu zadesiti. Privatni osiguravatelji posluju da bi zaradili, formiraju pakete uz pomoć aktuara koji proračunavaju odnos rizika i zarade. Dodatno uvlačenje osiguravajućih tvrtki u ionako zamršen i neizvjestan postupak liječenja pacijenata mogao bi dovesti do neželjenih posljedica: Da vam o terapiji (su)odlučuje finacijaš koji će štiti svoju tvrtku, da osiguravatelj ne želi platiti „suvišnu“ pretragu ili preskupe lijekove... Sve je to već viđeno u zapadnijim demokracijama. Netko će tu sigurno zaraditi, ali pacijentu će trebati mnogo sreće da u toj neizvjesnoj kombinaciji otme i funtu zdravlja za sebe. Bez kapi krvi.
Možemo li, s druge strane, zaustaviti odljev liječnika u inozemstvo tako da im omogućimo dodatnu zaradu? Privatno. Ionako su, kažu, opterećeni, nema ih dovoljno, rade smjenu za smjenom, pokrivaju dvije ordinacije i slično. Dan i dalje traje 24 sata, a tjedan sedam dana. Ta kombinacija privatno-javne skrbi već ionako funkcionira, hajdemo to sad još dodatno legalizirati! Nigdje se ne spominju stažisti, medicinske sestre, tehničari i osoblje koji stvarno drže tri kuta bolnice dok njihovi šefovi negdje privatno zarađuju, ni riječi o boljoj i bržoj usluzi, o više zdravlja za građane. Više novca neće zadržati liječnike, oni odlaze jer su im uvjeti rada na rubu pameti, žive u nezamislivom kaosu, preopterećeni. U igri je mnogo više od plaće i zarade, odlaze jer mogu potražiti nešto bolje. Pacijenti, međutim, ne mogu otići, osim nekolicine koji si ionako mogu priuštiti 'nadstandard'. Političari 'zaslužni' za cijelu strku također nemaju kud, svoja znanja i vještine mogu prodati samo u domovini, plaća je vrhunska, odgovornost gotovo nikakva!
Stranka umirovljenika zastupa prije svega one stotine tisuća osiguranika koji nemaju novca za viši standard zdravstvene usluge, nemaju za police osiguranja, nemaju vremena čekati dvije godine za pretragu koja im (možda) produžuje život. Svi bi oni s puno povjerenja ušli u ordinaciju nasmijanog, odmornog i zadovoljnog liječnika, čija je plaća 10 ili više tisuća eura, koji će im posvetiti zasluženu pažnju. No, zavrijeđuju li uistinu svi takvu plaću?