Hoće li itko od investitora uložiti novac ili vjerovati u dobar posao u zemlji u kojoj je bliža i dalja povijest još uvijek prvorazredna politička tema?

Poznajete li bar jednu disfunkcionalnu obitelj? Ako i ne, gledali ste makar jedan film ili seriju kojima je tema bila tragikomičan život neke laissez faire obitelji ili grupe prijatelja u kojoj svatko vuče na svoju stranu. S njima ne želite na ljetovanje, poziv na vikend izbjeći ćete izgovarajući se na prehladu, dobro ćete promisliti o ulozi jamca za kredit, ljubazno ćete se zahvaliti na 'super' poslovnoj ponudi... Što god bilo, držat ćete se na pristojnoj udaljenosti. Uzalud. Kao građani Republike Hrvatske, htjeli – ne htjeli, svi smo članovi jedne velike disfunkcionalne obitelji, društva podijeljenog na gotovo svim frontovima, kao da živimo u okruženju neprekidnih prijepora.
Sve simpatičniji nam premijer Tihomir Orešković putuje Europom, traži investitore, nudi, obećava, uvjerava..., dok u njegovoj domovini i dalje bruje rasprave o '45. ili '91., tko je koga pobijedio, koji su 'mi, a koji 'oni'. Jeka od predizbornih najava pustih reformi još se nije utišala, a sve se već trese od retorike nadolazećih unutarstranačkih izbora, svatko tu bije neku svoju bitku, frustracije, nesređene račune, neka nova bespuća povijesne zbiljnosti.  A gdje je sad toliko zazivano zajedništvo? Hoće li itko od investitora iz inozemstva uložiti novac ili vjerovati u dobar posao u zemlji u kojoj je bliža i dalja povijest još uvijek prvorazredna politička tema. Može li se s takvim utezima nositi uspješan i stručan menadžer poput novog premijera, hoće li biti dovoljno što govori jezikom investitora i snalazi se poput ribe u financijskim vodama?                                                                                                                                                                    
Konačno, zašto bi to trebalo brinuti nas umirovljenike?
Mi u Stranci umirovljenika to više smo zabrinuti za budućnost ove vlade i društva u cjelini jer smo (uvijek) među prvima pod škarama 'bolnih rezova', mi smo najveća stavka u državnom proračunu koja generira nova zaduživanja. Ne uspije li pokretanje gospodarstva, investicija, zapošljavanja, ne smanjimo li javnu potrošnju i ne nađemo neki jeftiniji modus opstanka preskupe i razgranate države, prema kome će se okrenuti gladne birokratske oči? Sa dvije do tri tisuće kuna mjesečno, umirovljenici mogu samo strepiti hoće li se visoka politika (ipak) oko nečeg uskladiti i dogovoriti, hoće li nešto pokrenuti i skrenuti pogled s njihovih mirovina, ionako već sramotno malih za preživljavanje. Zebnja najsiromašnijih u našem društvu to je veća nakon pogleda na imovinske kartice dužnosnika. Jasno im je, naime, prema viđenim prihodima, nekretninama, štednjama i kreditima da nekima disfunkcionalnost društva ne smeta. Naprotiv. Zašto bi onda uopće mijenjali taj kreativni nered? Kome se ne sviđa, nek' se strpi do novih izbora.