Sve je duži popis „reformi“ famozne nezavisne inicijative MOST, koje u stresnom postizbornom razdoblju mijenjaju oblik i sadržaj. Pored zahtjeva za smanjenjem broja saborskih zastupnika ili, pak, (ne)uvođenja poreza na nekretnine, „odjednom“ se zamisao o povećanju izdvajanja za drugi mirovinski stup pretvorilo u njegovo ukidanje i prelijevanje u prvi. Ukratko, svakim danom od nezavisnih „stručnjaka“ saznamo nešto novo...

Stranka umirovljenika ne brine samo za interese već umirovljenih građana, već i za generacije koje su pred umirovljenjem, nepravde s kojima građani ulaze u treću dob većinom su generirane još u radnom vijeku. O drugom mirovinskom stupu već smo organizirali niz tribina i osvrta u medijima, uvijek se zalažući za poštivanje privatne imovine. S razlogom se pitamo tko uistinu stoji iza već prežvakane inicijative za prelijevanjem tuđeg novca u državni proračun, ideje koju svako malo „oživi“ neki genijalac iz velikih koalicija.

Da ne bismo ispali naivni – s razlogom sumnjamo da tog novca više nema. Jasno je i da je država izdala obveznice na koje plaća kamate, a izdvajanje za mirovine pojedinačno je najveća stavka i velik teret za državni proračun. No, ostaje pitanje gdje je taj novac ispario, što svakako vrijedi zasebno istražiti, možda bismo otkrili i mnogo veću krađu od one kad su zakinuti (opljačkani) hrvatski umirovljenici. Podsjećamo, taj novac država je morala (tek djelomično) vratiti, a bila je riječ o triput manjem iznosu. Usuđuje li se danas netko preuzeti odgovornost za vraćanje otetih 75 ili 80 miljardi kuna u ne tako dalekoj budućnosti?

Stoga upozoravamo na nekoliko činjenica: Većina je morala odabrati fond u koji će uplaćivati drugi mirovinski stup, to se vodilo kao obvezna štednja, fondovi obavještavaju redovito svoje članove o uplatama i stanju glavnice, postoje potpisani ugovori koji nose ime i prezime. Da sad ne podsjećamo kako je osnivanje fondova tada bilo optimistično najavljivano kao izdašan dodatak mirovinama. Kako se to jednim potezom može ukinuti i „preseliti“? Kako će uplatitelj znati da je njegovih 70 ili 80 tisuća kuna prebačeno u prvi stup (čitaj: državni proračun) i da će mu to uvećati mirovinu? Nismo još čuli ni vidjeli simulaciju ili plan kako bi to trebalo izgledati. Konačno, što o tome misle fondovi i banke koje stoje iza njih, zasad, čini se, jedini koji su imali izravne koristi od izdvajanja zaposlenih građana?

Mogu li dotični ekonomski stručnjaci izračunati koliko bi zaposlenik s prosječnom plaćom izdvajajući pet posto svaki mjesec zaradio da je taj novac uložio u policu životnog osiguranja? Ili ga potrošio na sebe i svoju obitelj? Konačno, po čemu je to MOST tako svjež i originalan u predlaganju reformi, ako se iza mirisa „reforme“ drugog mirovinskog stupa skriva zadah uvenulog načela: uzmi jednom da bi dao drugom?