Zanimljivo mi je bilo pročitati jedan neuobičajeni i, čini se za naše prilike, nestvaran članak o Danu Priceu, američkom vlasniku tvrtke za obradu kreditnih kartica u Seattleu. Naime, 29-godišnji Price je nedavno većini svojih zaposlenika odlučio podići plaću na minimalnih 70 000 dolara godišnje.

Dan je bio potaknut jednim istraživanjem koje je pokazalo da su zaposlenici koji primaju ispod 70 000 dolara godišnje, mnogo sretniji i motiviraniji za rad kad im se povisi plaća. Štoviše, ovaj vlasnik tvrtke koji je zarađivao u prosjeku oko milijun dolara godišnje, spustio je svoju plaću na spomenutih 70 000 dolara, shvaćajući apsurdnost činjenice da jedan čovjek ima 20 puta veću plaću od drugoga.

Tako je, na primjer, u Mc Donaldsu, jednom od zaposlenika treba raditi cijelu godinu da bi zaradio onoliko koliko direktor D. Thompson zaradi u dva sata. Znači, ono što D. Thompson zaradi u tjedan dana, to ovaj zaposlenik zaradi za 20 godina!

Razmišljam sada o tisućama hrvatskih zaposlenika u prodavaonicama poznatih trgovačkih lanaca. Za vrlo odgovoran i, često, iznimno naporan i prekovremeni posao, primaju u prosjeku 3000 – 3500 kn mjesečne plaće.

S druge strane, godišnja dobit dotičnih lanaca, mjeri se u desecima milijuna kuna, a nerijetko u stotinama milijuna kuna čistog profita. S tim profitom vlasnik može raditi što hoće. Može opet iznova ulagati u nove investicije, a nikad u svoje zaposlenike. Može (simboličan) dio dati u humanitarne svrhe, umiriti savjest… A možda može za sebe ‘kupiti’ kojeg novinara ili političara. Također, može pokloniti svome sinu najnoviji tip BMW-a za imendan, a luksuznu vilu u Zagorju za rođendan.

Može sa svojim menađerima, povjerljivim ljudima i prijateljima otići 10 dana, kao na team-building, na Bora Bora otočje u francuskoj Polineziji, s luksuznim smještajem iznad vode za skromnih 1200 dolara po jednoj noći za jednu osobu. Također, vlasnik nekog trgovačkog lanca, i ne samo on, može svoj profit prokockati, bilo u splitskom, austrijskom ili polinezijskom casinu. Profit je njegov i što se to koga tiče što će s njim.

Dakako, vlasnik nekog našeg znamenitog trgovačkog lanca može, eto, iznenaditi i svoje zaposlenike kakvom povišenom plaćom ili kakvom ekstra nagradom tijekom godine. Pritom ne mislim da je ekstra nagrada bon od 400 kn, kojeg moraš u božićno vrijeme iskoristiti pod matičnim krovom’ svoga šefa.

Kažu oni: ”Takav je zakon tržišta… Pa svugdje su slične plaće.” Ili: ”Pa što bi oni htjeli? Dobro je da imaju i posao. A plaća bi im mogla bit i manja… Ima ih koji bi radili i za 1900 kn…” Ali, stani malo, tko kroji i dogovara takav zakon tržišta? Čini se da to, ipak, spada u područje duše i njene (ne)plemenitosti.

Dan Price nije mario za zakon tržišta. Jednostavno je čovjekatakloto što ima basnoslovno više od svojih zaposlenika.Taklaga je, gle, i misao da bi odlukom značajnijeg povišenja plaće mogao iskreno razveseliti ljude, zahvaljujući kojima tvrtka i ostvaraje dobit.

Ovo zvuči kao ‘Science Fiction’. Barem iz naše, hrvatske perspektive. A kakav bi to bio Science Fictionkad bi netko od ovdašnjih vlasnika trgovačkog lanca, odlučio reći ‘doviđenja’ svojoj nezasitnoj potrebi za još pa još! Kako bi dobro bilo da se netko usudi takvo što učiniti pa iznenadi ‘svoje’ zaposlenike kakvom nepatvorenom i konkretnom ‘gestom’.

Ako je u srcu preostala iskra nepatvorenog suosjećanja i dobrote, takav čovjek još uvijek može prevariti zakon tržišta. Može postat bogatiji za jedno drugo blago. Za blago koje čini da se i on sam osjeća više kao čovjek, a manje kao predator.

Prema tome, kad se vlasniku tvrtke dogodi da se malo spusti, on zapravo postaje veći – i zadovoljniji. I obrnuto… To je vrlo jednostavan zakon, zar ne? Zakon davanja i primanja, koji vrijedi za sve nas.