Ideja lustracije u Hrvatskoj 2014. godine predizborni je pričuvni plan skretanja pažnje svima onima koji još nisu shvatili da je vrijeme za takvo rasvjetljivanje prošlo

Hoće li novi poticaji za institucionaliziranim pročišćenjem i rasvjetljivanjem zločina komunističkog režima potaknuti pomirenje te hrvatskom društvu donijeti novi početak? Teško nam je danas povjerovati da je oživljavanje lustracijskog plana istinska želja onih koji ga i dalje uporno spominju u medijima. Bilo je u proteklih 25 godina i konkretnih prijedloga, ali nijedna vlast dosad nije pokazala odlučnost za povlačenjem crte, otvaranjem arhiva i dossiera iz mračne prošlosti jednoumlja - pa što bude. Nije pomoglo ni pozivanje na poljski ili njemački primjer (nakon ujedinjenja), koji se spominju kao najuspješniji lustracijski modeli, zanemarujući pritom političke, povijesne i demografske različitosti u usporedbi s Hrvatskom. No, kad smo već kod Njemačke, u njoj je poslije 1945. izvršena i temeljita međunarodno organizirana denacifikacija zemlje. Pobjednici nisu tada bili baš nježni.

Utoliko je ključno pitanje zašto su se (manje ili više) desne opcije u Hrvatskoj tako zdušno opet zagrijale za obračun s komunizmom u zemlji s neraščišćenim povijesnim naslijeđem i slojevitom prošlošću? Jesmo li antifašisti ili antikomunisti? Tko je pobijedio, a tko izgubio u slamanju nacizma na ovim prostorima? Hoćemo li izdvojiti (nesumnjive) komunističke zločine, izvući ih iz naftalina, zaključiti da su partizani najgore što nam se dogodilo, prekopati dokumente, imenovati narodne neprijatelje, komunističke krvnike, njihove obitelji, potomstvo, zabraniti im javne nastupe, političko djelovanje, oduzeti građanska prava? Ili samo objaviti popis pa nek im je neugodno.

Na koji će način takvi postupci dovesti do demokratizacije hrvatskog društva, novih investicija, gospodarskog procvata? Razračunat ćemo se s komunizmom i odmah zakoračiti u bolju budućnost? Čak i kad bismo to uspjeli probaviti kao društvo, riješili bi tek jednu političko-povijesnu kontraverzu. Možda neki misle da bi nakon takvogozbiljnogitemeljitogobračuna s jednoumljem pretvorbeni i privatizacijski kriminal iz devedesetih djelovali kao sitnija krađa ili džeparenje u tramvaju...

Nova radna mjesta, isplata plaća i mirovina, investicije, ideje o pokretanju gospodarstva i razumno gospodarenje onim što imamo – to je politička mantra primjerena kriznom trenutku u kojem se nalazimo. To je nužnost programa onih koji žele obnašati vlast u Hrvatskoj, ustaše i partizane ostavite povjesničarima i znanstvenoj evaluaciji. Jer, dok ćemo se mi baviti rasvjetljivanjem aveti prošlosti, Hrvatskom će upravljati Europska komisija, Vijeće Europe, MMF ili Svjetska banka, neovisno o tome tko će pobijediti na izborima. Postignimo sami konsenzus oko nužnih promjena Ustava i izbornog zakona, racionalizacije javne uprave, opće demokratizacije političkog života. Ili će nas i dalje u inozemnim medijima opisivati kaoduboko podijeljenu zemlju oko svih bitnih pitanja.... Kao bezizgledan slučaj.