Tko je koga pobijedio?

Nakon razvučene i ne baš inspirativne kampanje za EU parlament, ponajviše obilježene prepucavanjem između dvije najveće koalicije, medije su nakon 25. svibnjapreplavile proturječne informacije /tumačenja /razotkrivanja...,igre brojeva na drugim hrvatskim euro-izborima. Sve vrvi od statističkih podataka, usporedbi, prebrojavanja, preračunavanja svega i svačega, ne bi li se točno procijenilo tko je i koliko dobio, a tko izgubio. Kad “ponestane” statistike, umiješaju se u taj poslijeizborni cušpajz i teorije zavjere, sumnje u regularnost izbora te neizbježna naklapanja o dodavanju ili noćnoj selidbi izbornih listića. No, kad ponestane i urotničkih scenarija, na medijsku scenu nastupa posljednja teorija koja će razjasniti što se uistinu dogodilo – “pokrao” nas je Victor D Hondt, belgijski matematičar koji nam je podario metodu pretvaranja glasova u mandate. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne.

Tipičan primjer za objašnjavanje paradoksa D Hondtove izborne matematike dramatičan je gubitak već gotovo osvojenog EU mandata Saveza za Hrvatsku. S naglaskom na gotovo jer, uistinu je gotovo tek kad je izbrojano 100 posto glasova. To bi trebali znati svi izborni stratezi. Činjenica da aktualna metoda izračunavanjau hrvatskom izbornom sustavu ”voli” velike političke stranke, presudila je ovoj novonastaloj koaliciji, iako su osvojili čak 6,88 posto glasova! Pojednostavljeno objašnjeno, koalicija na čelu s HDZ-om bila je toliko blizu šestom mandatu da je pribrojavanje glasova obrađenih iza ponoći “prelilo čašu” već prikupljenih glasova i naprosto promijenilo omjere proračuna. Upravo u tom je trenutku famozni D Hondt stupio na scenu i “preselio” glasove, na žalost svih teoretičara zavjere i krađe, sasvim legalno i legitimno. Nova osnovica za izračun daje nove rezultate, a ishod je poznat.

Slučajevi gubitaka glasova mogu se riješiti relativno jednostavno – dopunom Izbornog zakona kojom bi svaka stranka prelaskom izbornog cenzusa od pet posto osvojila mandat. Naglašavamo, relativno jednostavno jer, tko će u Hrvatskoj pokrenuti inicijativu za promjene Izbornog zakona i zašto bi? Također, Hare-Niemayerova metoda poravnanja (kao, primjerice, u Njemačkoj) pravednije raspoređuje glasove birača i pretače u mandate. Vjerujemo da bi se na bilo kakvu najavu promjene izračuna mandata odmah niotkuda pojavili “teoretičari” zastupničke demokracije, šireći strah od blokade odluka Sabora zagušenog malim strankama...

Ipak, vratimo se, primjerice, u izbornu 2011. godinu, kad je u prosincu Kukuriku koalicija nadmoćno osvojila (pre)vlast u Saboru. Devet izbornih lista u 11 je izbornih jedinica osvojilo 143 mandata, dok su preostale liste ostale kratkih rukava – gotovo 26 posto birača i više od 606 tisuća njihovih glasova donijelo je nula mandata! Gledano iz čisto brojčanog aspekta, druga po veličini politička snaga u Hrvatskoj na spomenutim su izborima bili – izgubljeni glasovi. Taj primjer najbolje oslikava stvaran osjećaj političke isključenosti birača u Hrvatskoj.

Koliko je tek sklisko područje razumijevanje preferencijalnih glasova u proteklim EU izborima, pokazao je ovih dana tekst na web stranici BUZ-a, u kojem neimenovani autor u prvom licu izborni neuspjeh (745 glasova, slovima: sedamstočetrdesetpet) pretvara u trijumf. Kako? Matematika je to jednostavnija od D Hondtove – pribrojao je BUZ sebi čak 80 tisuća ne-preferencijalnih glasova (?), koji su birači dali koaliciji HDZ-HSS-HSPAS-BUZ-SDS-HDS, objasnivši (sebi) da su to glasači koji se “ne snalaze u ovom sustavu preferencijalnog glasa”. Ako smo dobro shvatili, od 80.745 glasača BUZ-a, samo njih 745 “dišu malo desno” i zaokružili su ciljano kandidata broj 11, a ostalih 80 tisuća “ne razumije” institut preferencijalnog glasanja. Pa se ljudi zabunili... Osim što je to uvreda navedenih birača velike koalicije HDZ-a, ta konstrukcija neshvaćenog genija podsjeća pomalo i na onu staru jugoslavensku tlapnju nas i Rusa tristo milijuna.

Svatko, naravno, ima pravo na svoje zablude ili teško podnošenje logičkih poteškoća s kojima se suočava. No, sve su te političke djetinjarije nastale iz straha da bi se umirovljeničke stranke – one koje ne dišu malo desno – mogle, nedajbože, ujediniti i okupiti oko zajedničke platforme i tako nastupiti na idućim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, primjereno svojem ukupnom biračkom potencijalu. Izborni zakon je takav kakav jest, D Hondtova metoda računa mandate, a glasovi “nestaju” ponajviše zbog – razmrvljenosti političke scene, ali i nesloge, umišljenih veličina, poslušničkog mentaliteta.

Vjerujemo kako se iz gornjeg teksta moglo izvući dovoljno pouka što nam je činiti, ako želimo imati zajedničku budućnost, ikakvu budućnost.