Povremeno na zemlju, zbog atmosferskih prilika, pada voda. Ta se pojava naziva kiša (rain, regen, pluei). Ove su oborine ponekad toliko intenzivne da vodostaji rijeka dramatično narastaju i one tada, unatoč nasipima, nerijetko izlaze iz korita.

Tako nastaju poplave (flood, hochwasser, inondation). I to u svim državama, bez obzira na stupanj razvijenosti. I u Bangladešu i u Njemačkoj. Krajem prošlog tjedna djelomično je poplavljeno nekoliko sela u pograničnom kraju Hrvatske, uz rijeku Savu.

Nasreću, posljedice te poplave nisu niti približne onima iz 2002., kad su velika područja u više država srednje Europe bila doslovno potopljena. Samo je u Dresdenu, nakon izljevanja Elbe, 40 tisuća ljudi ostalo bez domova. Hrvatska je prije 12 godina još i dobro prošla.

Kao i ovih dana u odnosu na BiH i Srbiju. Vjerojatno i zato što je uređenija država nego susjedi, a što uključuje i zaštitu od poplava.

Uglavnom, u BiH i Srbiji svjedočimo istinskoj kataklizmi, to u Hrvatskoj ipak nije slučaj. Podaci o ljudskim žrtvama, broju evakuiranih i oštećenim nekretninama, nedvojbeno to pokazuju. Hrvatska neće dobiti financijsku pomoć iz europskog fonda, jer je, što je, naravno, sjajna vijest, daleko od ispunjavanja potrebnih kriterija.

Naime, šteta na infrastrukturnim objektima debelo je ispod propisanog minimuma. Premda standardno nevjerodostojni i histerični hrvatski mediji guraju tezu o poplavi biblijskih razmjera.

Papa, valjda najpozvaniji kad je Biblija u pitanju, izrijekom je u molitvi spomenuo samo poplavljene u BiH i Srbiji. Dakako, stanovnicima Gunje i Rajeva Sela ništa ne predstavlja činjenica što je onima u Maglaju i Obrenovcu puno gore.

Za njih je strašno što im se dogodilo i neosporno zaslužuju maksimalnu skrb države i solidarnost građana, emocionalnu i materijalnu.

Ovogodišnja poplava u okolici Županje ostat će, dakle, zapamćena po neodgovornom preuveličavanju, brzoj i kvalitetnoj reakciji državnog aparata, ali i skandaloznom istupu Milana Bandića, koji je zapravo zrcalo duboke bolesti hrvatskog društva.

Nitko još nije bio tako grub prema hrvatskim biračima kao gradonačelnik Zagreba. Bandić im je poručio da su toliko glupi da bi on, da se natječe na europskim izborima, sigurno pobijedio i to na način da bi spavao u nekoj napuštenoj kući u Gunji.

Savjetovao je premijeru Zoranu Milanoviću da učini baš to. Bandić je, znači, uvjeren da je biračima u Hrvatskoj dovoljno ponuditi opsjene, stvarati dojam. Nažalost, tome ga je naučilo iskustvo s izbora u Zagrebu. Koliko je samo, primjerice, puta obećao izgradnju nogometnog stadiona.

No, jednako je poražavajuće da se u novinama mogu pročitati komentari u kojima se tvrdi da je Bandić u pravu, da političari i trebaju biti opsjenari i da bi Milanović najbolje napravio da je obuo čizme i zagazio u gunjsko blato.

Sugerira se da posve isprazne geste nisu vrijedne prezira nego da su, dapače, za političare važnije nego kako funkcionira sustav. Ovakve analize uvelike objašnjavaju kako je moguće da Hrvatskoj ljudi poput Bandića budu uspješni političari.