Ovaj je članak nastavak unutarnjo-političke analize pod nazivom "Josipovićev i Milanovićev igrokaz za naivni hrvatski narod", objavljen u prethodnom broju tjednika 7dnevno, od 9. svibnja, kao i na portalu dnevno.hr, dana 26. travnja.

Na nedavne neslužbene informacije o tome kako će Kolinda Grabar-Kitarović biti HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu Republike, malo je tko mogao ostati ravnodušan. Ponajprije, ravnodušni nisu mogli ostati svi oni HDZ-ovi članovi koji se istinski čude i pitaju što to Karamarko čeka kada tako dugo ne izlazi s imenom stranačkoga predsjedničkog kandidata. Za dio HDZ-ova članstva iz istoga je razloga već postala prilično izvjesna i ona politička verzija koja se sve glasnije spominje, a to je kako Karamarko niti nema namjeru suprostaviti ozbiljnoga protukandidata aktualnom predsjedniku Josipoviću tj. da Karamarko, po želji službenoga Londona, želi Josipoviću osigurati drugi mandat kao što je to učinio i njegov prethodnik Sanader, suprostavljajući Josipoviću čak trojicu HDZ-ovih protukandidata, što je bio svojevrsni raritet u svijetu politike (Vidošević, Primorac, Hebrang).

Ravnodušni nisu mogli ostati niti oni koji su tvrdili kako Karamarko pravog "konja za utrku" niti nema jer upravo Kolinda Grabar-Kitarović, na prvi pogled, može toga "konja" predstavljati.

I na kraju, ravnodušni također neće ostati niti hrvatski ljevičari, niti hrvatski domoljubi iz desnoga političkog spektra. Svatko iz svojih razloga, naravno, a što ćemo objasniti kasnije.

Međutim, najprije bih ukratko opisao politički uspon gđe. Kolinde Grabar-Kitarović koji započinje 2003. godine izborom za zastupnicu u Hrvatski sabor iz redova HDZ-a. Ubrzo, još iste godine, ona postaje ministrica vanjskih poslova, i kasnije dodanih europskih integracija. Uživala je izvjesno vrijeme Sanaderovu punu potporu tj. bili su jako (zlobnici bi rekli i previše) bliski. Kao Sanaderova štićenica ostvarila je brzu diplomatsku karijeru te je postala veleposlanica RH u Washingtonu. Tamo se jednom prigodom snažno izblamirala nazvavši premijera Sanadera telefonom iz javne govornice, razgovarajući pri tom s njim o državničkim pitanjima. Taj je njen potez ušao u anale diplomatske "vještine" kao nešto do tada, a vjerojatno i u buduće neviđeno. Takve gafove i antidiplomatsko i diletantsko ponašanje nisu si dozvoljavale niti trećerazredne afričke zemlje, zbog čega je i izbio pravi skandal. Međutim, njena nesuglasja i gubitak Sanaderove potpore nisu bili rezultat samo te navedene blamaže već je prije bila riječ o tome da je Sanader doznao kako je Kolinda u visoku politiku bila gurnuta, ni manje ni više, nego od strane Stjepana Mesića, negdašnjega hrvatskog predsjednika i haškog krivokletnika. Slijedeći potez koji je Kolinda Grabar-Kitarović učinila bio je onaj o prihvaćanju dužnosti pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza po pitanju diplomacije, bez da je o istom izvjestila svoje resorno ministarstvo ili stranku kojoj je pripadala tj. njenog čelnika i tadašnjega premijera Sanadera. Zbog tih su joj poteza mnogi prigovarali, ponajviše članovi samoga HDZ-a, jer je takvim svojim ponašanjem dokazala kako joj je briga o vlastitoj karijeri bila iznad one državne i stranačke koja joj je istu karijeru i omogućila. Tim prije jer se podrazumijevalo kako bi joj ionako svoju suglasnost za odlazak na novo radno mjesto u NATO savez odobrili i resorno ministarstvo i stranački šef, a ona bi poštivanjem procedure dokazala svoju poslušnost i odanost, ponajprije vlastitoj državi koja je njenim "bijegom" ostala obezglavljena za veleposlaničku poziciju u najprestižnijoj zemlji svijeta.

Vladajuća ljevičarska koalicija u Hrvatskoj, kao i njen produkt Ivo Josipović, isto tako ne mogu biti indiferentni na možebitnu pojavu gđe. Grabar-Kitarović u nadolazećoj predsjedničkoj utrci. Ali oni su, suprotno mišljenju mnogih naivnih ljudi, pa i nekih iz politike više razine koji sada očekuju kuknjavu i hvatanje za glavu vladajuće oligarhije, prije svih Ive Josipovića, prema njenoj kandidaturi pozitivno nastrojeni. Iako će vladajuća ljevica i sam Josipović hiniti istinsku zabrinutost zbog pojave u predsjedničkoj utrci jedne takve karijerno uspješne gospođe, zvučnog međunarodnog položaja i prijatne vanjštine, Josipović itekako dobro zna kako je ona tu prije svega dobrodošla da razdjeli desno biračko tijelo i spriječi prolazak u drugi krug njegovog jedinog stvarnog i najopasnijeg ideološkog protivnika, Milana Kujundžića, kao vjerojatnog predsjedničkog kandidata Saveza za Hrvatsku. Josipović i njegovi inozemni mentori iz Londona i Bruxellesa ne mogu si dopustiti bilo kakvo iznenađenje koje bi urušilo 15-ak godina stvarani udruženi zločinački pokret protiv hrvatskoga naroda i njegove samostalne države. Josipović ima zadaću, u svom drugom predsjedničkom mandatu dovršiti posao ideološke preobrazbe hrvatskoga društva i izmjene državne strukture zemlje, a koju je ulogu nasljedio od svoga prethodnika-haškog krivokletnika Mesića. Taj je posao Josipović još i intenzivirao kroz institucionalno umrežavanje Hrvatske u projekt regija bez da je o istome projektu itko hrvatski narod pitao, bilo referendumski, bilo programski unutar političkih predizbornih kampanja. S tim u svezi prozirna je bila medijska manipulacija o sukobima na relaciji Josipović-Milanović kao i prosudbe nekih "neovisnih" analitičara o tome kako predsjednik Josipović više neće podržavati Vladu RH tj. njenoga premijera, a isto tako i obratno, da Milanović neće pružiti potporu i stranačku logistiku za Josipovićevu novu kandidaturu za čelnika države. Konstrukcije su išle toliko daleko da se govorilo o tome kako Josipović preko svoga prijatelja Nikice Gabrića osniva "svoju" stranku Nacionalni forum, upravo zbog sukoba s Milanovićem. Ali stvari stoje sasvim drugačije. Josipović itekako podupire i Milanovića i njegovu vladu, što je dokazao i u jučerašnjoj izjavi novinarki jedna domaće TV kuće otvoreno davši potporu Milanoviću i protiveći se potrebi održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora argumentirajući to svojom blijedom i neuvjerljivom izjavom kako "Vlada ima većinsku potporu u Saboru", kao da je ista činjenica važnija od njene katastrofalne politike i isto takvog stanja gospodarstva i građana Hrvatske.
Josipović, dakle, ne želi preuzeti odgovornost za uvođenje stabilizacijskih mjera i spašavanja države i nacije od ponora propasti koji se galopirajući približava. A jedna od tih mjera svakako jest i otvoreno priznanje predsjednika države kako trenutačna vlada nema znanja, kapaciteta niti kompetentnosti izvući državu iz očaja u koji ju je dobrim djelom i sama uvukla svojim lošim mjerama i potezima i izostankom vizije. Dakle, potreba za prijevremenim izborima se nameće kao jedino logično i spasonosno rješenje koje Josipović mora narodu ponuditi. Predsjednik, međutim, to ne čini.

Osnivanje Gabrićeve stranke kao i stranke ORaH Mirele Holy, koje uživaju punu potporu i pozornost režimski nadziranih medija, kao nekakvih trećih po snazi, a u stvarnosti krajnje marginalnih i teritorijalno deficitarnih stranaka u smislu brojnosti i članstva i podružnica, imalo je za cilj jedino prikupiti odbjegle glasove razočaranih birača-simpatizera SDP-a. Ti bi se glasovi na kraju objedinili s onima iz sadašnje Kukuriku koalicije te bi, uz sigurnu potporu Lesarovih Laburista, jamčili kontinuitet vladavine sadašnjih političkih elita i nastavak gospodarske propasti i ideološkog terora prema hrvatskom narodu i svim građana ove izvarane i opljačkane zemlje.

I, konačno, hrvatska domoljubna scena također, kao što to gore rekosmo, ne može ostati ravnodušna pojavom Kolinde Grabar-Kitarović u predsjedničkoj utrci. Ne samo zato što istinsko domoljubno tijelo, uključno i dobar dio članstva HDZ-a daje svoju potporu predsjedničkoj kandidaturi Milana Kujundžića, već i zato što o domoljublju Kolinde Grabar-Kitarović ono ništa niti ne zna. A zašto ne zna? Odgovor nije teško pronaći. Naime, tijekom svoje političke karijere u Domovini, javnost ne pamti bilo kakvu domoljubnu izjavu navedene gospođe, njenog glasnog domoljubnog stava o Domovinskome ratu i hrvatskim braniteljima, o napadima i blaćenju istih okosnica moderne hrvatske države posredstvom izjava koje se poput otrovnih strelica odapinju iz protuhrvatskih medija i isto takvih vladajućih političara već dugi niz godina. Za isto je imala vremena reagirati kroz svoje političke funkcije u Hrvatskoj, ali još i više sada, u inozemstvu. Premalo, ili, bolje reći gotovo ništa, gđa. Grabar-Kitarović nije učinila po pitanju boljeg međunarodnog položaja naše zemlje, u svjetlu prečestog blaćenja i omalovažavanja te iskrivljavanja činjenica o Hrvatskoj i njenim građanima u svjetskim medijima i političkim institucijama. Npr. zadnje negativno mišljenje američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, iz veljače ove godine. Tamo stoji kako je u Hrvatskoj porastao fašizam, nacionalizam, da su ugrožena ljudska i manjinska prava i što sve lažnoga ne. Nije li onda funkcija drugog čovjeka NATO saveza, kakvu obnaša gđa. Grabar-Kitarović, idealna pozicija za upućivanje glasnoga krika i američkim i eurounijskim predstavnicima i institucijama kako se u navedenim izvješćima radi o čistim neistinama koje su plod međunarodnih zlobnika ali i isto takvih protunarodnih izjava sadašnjih čelnika hrvatske države Josipovića i Milanovića datim u njihovim bezbrojnim nastupima i u Hrvatskoj i u inozemstvu, po mazohističkom i mrziteljsko-hrvatskom obrascu ponašanja.To je gđi. Grabar-Kitarović bila idealna prilika dokazati se kao istinski oporbenjak sadašnjoj Josipovićevoj politici ali ona to nije učinila. Nije li pozicija navedene gospođe, zadužene za diplomatska pitanja u najjačem vojnom savezu svijeta, idealna za upućivanje tim istim diplomatima prosvjednih riječi prema kojima je krajnje licemjerno Hrvatsku i njen narod sustavno blatiti tražeći mu "dlaku u jajetu" nekih negativnih pojava iz njegove "mračne" prošlosti, a s druge strane pozivati vojnike iz tog istog "fašističkog" naroda u redove svojih mirovnih misija ili vojnih operacija diljem svijeta kojima taj isti "diskriminatorski" narod onda čuva nacionalne interese, a za uzvrat biva sustavno blaćen i omalovažavan.

Gđa. Kolinda Grabar-Kitarović je do prije nekoliko tjedana javno govorila kako nema namjeru prekidati svoju uspješnu karijeru, u zamjenu za mjesto predsjednice Hrvatske. Iznenada se to mijenja, pa neki dan po prvi puta začusmo njene riječi kako je stanje u Hrvatskoj postalo jako teško i da je ona spremna preuzeti svoj dio odgovornosti za oporavak zemlje. Kao da takvo stanje nije bilo i znatno prije njene prošlotjedne i rijetke prohrvatske izjave, odnosno bilo kakve njene izjave o unutarnjim prilikama u zemlji. To je ipak nedovoljno i po hrvatske domoljube krajnje neuvjerljivo patriotsko ponašanje, jednako kao što je to i ono od strane HDZ-ovog čelnika Tomislava Karamarka. Neki mi članovi iste stranke neki dan rekoše kako je lijepo slušati sve ovo što Karamarko posljednjih tjedana izjavljuje ali da tu postoji jedan problem, a taj je, da mu nitko ne vjeruje. Koliko će ljudi, poglavito domoljubno orijentirani birači vjerovati i Kolindi Grabar-Kitarović, ostaje upitno. Ipak, po mišljenju Josipovića i njegovih inozemnih mentora, dovoljno da on osvoji još jedan mandat.