Izbori za EU parlament ne moraju biti samo odmjeravanje snaga velikih političkih stranaka i njihovih predizbornih koalicija. Sudbinski je važno da svoj utjecaj testiraju birači, pogotovo oni koji redovito apstiniraju.

Predizborni dani donose neku novu energiju na političkoj pozornici, ponajprije zbog užurbanosti, medijske pozornosti, procjena, anketa, iščekivanja... Svečanog je raspoloženja i blještavila napretek, širokih osmijeha također, a prigodne riječi i fraze potiču željeno ozračje optimizma, nadu u novi početak. Blagdan demokracije? Naprotiv, razdoblje političke promidžbe neće nas ujediniti, svatko se na političkoj sceni brine za sebe i svoje interese, a svi su mediji u potrazi za dragocjenom informacijom: Tko će s kim u bolju budućnost? Proučavaju se i komentiraju liste kandidata, analizira njihov raspored, procijenjuje tko je dobio a tko izgubio u starim ili novim političkim “brakovima”.

Koliko se dosad može vidjeti, polazišta grupiranja velikih i malih stranaka usmjerena su na pripreme za glavni cilj - domaće parlamentarne izbore, što će vjerojatno razočarati promatrače iz Europe. Istina, na popisu ima kandidata s velikim međunarodnim iskustvom, bivših ministara, dužnosnika, stručnih i obrazovanih ljudi..., ali naše dvije velike stranke ne kriju želju za podjelom tih jedanaest mjesta između sebe. Onaj tko osvoji poziciju više – “pobijedio je”, a to bi trebala biti potvrda kome u idućem sazivu hrvatskog Sabora pripada većina mandata.

I dalje je razvidna zastupnička matrica u kojoj dvije velike stranke okupljaju koalicijske partnere fingirajući pluralizam u svojim dvorištima. Kao da poručuju između svojih koalicijskih redova: “Birači, ne tražite naokolo, sve je tu, na našim policama”. Koliko takva ponuda glasačima uistinu vrijedi, otkrivaju neki politički barometri u dnevnom tisku, cijeneći članove tih koalicija izrazima sposoban glasati o zakonima, sposoban provoditi zakone, ...obavljati birokratske poslove, pa sve do sposoban biti poslušnik. Upućuje to na zaključak da je obrazac koaliranja manje-više nepromijenjen posljednih petnaestak godina. Može li on ponuditi nova rješenja?

Ponavljajući istovremeno uobičajenu predizbornu mantru o što većoj izlaznosti, naši politički velikani ne čeznu za prevelikim brojem građana na biralištima. Veća izlaznost, naime, donosi i veću mogućnost drugačije podjele 11 zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu i prijeko je potrebna prilika da Hrvatska pokaže onaj pluralizam interesa i ciljeva na međunarodnoj političkoj sceni. Umjesto da dvije stranke – sa svim repovima i političkim hipotekama – same popunjavaju dva najveća zastupnička kluba u EU, birači u Hrvatskoj mogu odlučiti da nas u Strasbourgu i Bruxellesu zastupaju i predstavnici zelenih, radnika, nezaposlenih ili umirovljenika. Svaki za sebe, usredotočeni na interesne ciljeve svojih izbornih baza te, svakako, zajedno za sva ostala pitanja koja se tiču naše države u europskom okruženju.

U tom kontekstu izbori za 11 EU zastupnika doista mogu biti neizbježna proba za domaće izbore, ali proba volje i snage birača koji su odlučili 25. svibnja izaći iz svojih domova i promijeniti odnos snaga na domaćoj političkoj pozornici – počevši od Europskog parlamenta.

Stranka umirovljenika