Financijsko-politička bajka o maćehinskoj vladi koja bi zbog samoodržanja razbila mirovinsku kasicu prasicu svojih podanika mogla bi imati nesretan svršetak.

Drugi mirovinski stup, nekad najavljivan kao reforma mirovinskog sustava, suvremeno rješenje dokazano u razvijenim demokracijama i snažnim ekonomijama, u Hrvatskoj postaje prvorazredan financijski i politički misterij. Svaki put kad se tih nesretnih pet posto izdvajanja od plaće nađe u žiži interesa javnosti, bukne vatromet različitih teorija, tumačenja, pristupa i proturječja. U konačnici, nikome više ništa nije jasno ili se stječe dojam da vrlo mali broj ljudi zna cijelu priču.

Prosvijećeni skeptici pozvali bi se na staru političku praksu po kojoj stvarna moć leži u kontroli neizvjesnosti. Je li moguće da ta kasica prasica “teška” pedesetak milijardi kuna sve ovo vrijeme samo čeka na odlučnu i dovoljno hrabru ruku koja će posegnuti u nju i krpati nakupljene proračunske dubioze? Jer, eto, pokušali smo sve što smo mogli i nije moglo drugačije... Bio bi to nesumnjivo potez s dalekosežnim posljedicama, prije svega kroz nepovratan gubitak povjerenja građana u vlastitu financijsku sigurnost, kao i povjerenje u nadležne institucije koje barataju našim novcem. Bez obzira na bilo kakva obećanja o naknadnim kompenzacijama otetog.

Iako je logikom čvrste unutar koalicijske stege premijer osobno u Saboru demantirao nagađanja o posezanju u drugi mirovinski stup, ostaje gorak okus od tog, čini se, spekulativnog plana krpanja budžetskog deficita. Ipak, previše je pojedinosti u tim nagađanjima - plan A i plan B, mogući iznosi od pet odnosno dvije milijarde kuna, pa čak i varijanta prema kojoj bi se uzela dobit javnih poduzeća, što bi dugoročno vjerojatno pogodilo još veći broj građana. Možda je to bio samo probni balon, pušten u neobičnim okolnostima šutnje potpredsjednice Vlade RH i ministra financija ili tek šturih najava kako “neće biti novih poreza ni opterećenja građana”.

Nažalost, gorak okus ostaje i zbog šutnje koalicijskog partnera HSU, kao i drugih parlamentarnih stranaka koje bi u svakom slučaju imale legitimitet poručiti vladajućima da ne smiju potrošiti novac koji su građani izdvajali iz svojih zarađenih dohodaka za sigurniju starost. “Sve ćemo to mi na kraju platiti” – toliko smo puta čuli rezignirane komentare naših prijatelja, rođaka ili nepoznatih sugrađana u mnogim TV i radijskim anketama. Posljednjih se dana ta izjava čini dramatičnijom nego ikad prije.

Zagreb, 28. siječnja 2014.

Stranka umirovljenika