Grčka kriza je puno više od grčke krize. Ona je veliki izazov temeljnoj ideji Europske unije. Iako se Europska unija najčešće shvaća kao ekonomska integracija europskih zemalja, dijelom i zbog toga što se na samom početku (01.01.1958.) zvala Europska ekonomska zajednica, cilj njenog osnivanja je bio političko ujedinjenje Europe.

Ako grčke dugove budu pokrivali stanovnici ostalih zemalja članica, to će kroz vrijeme, kod tih ljudi stvoriti odbojnost prema europskoj uniji. Na trećoj strani, što bi po mom mišljenju bila najmanja politička šteta, je izlazak Grčke iz eurozone i povratak nacionalne valute. Na taj način grčki građani bili bi svjesni svoje efikasnosti i puno bolje osjećali da vlastitu sudbinu imaju u vlastitim rukama.

Nakon dva velika rata u prošlom stoljeću bilo je jasno da nešto nije u redu s upravljanjem Europom. Deseci milijuna poginulih i ranjenih. Stotinu milijuna preživjelih i gladnih bez kuće i zaposlenja. Danas je to teško zamisliti generacijama koje žive u miru i u zemljama s pristojnim standardom.

Možda bi se za najbližu usporedbu s toliko brojnim žrtvama i razaranjem mogao iskoristiti uragan Katarina. Drugi svjetski rat prema veličini razaranja i ljudskim žrtvama mogao bi se izjednačiti s uraganom Katarina koji bi se događao pet puta tjedno, svaki tjedan od 1938. do 1945. godine. Još gore, drugi svjetski rat dogodio se samo dvije decenije nakon prvog svjetskog rata u kojima su kao protivnici glavne uloge igrali Njemačka i Francuska. Ta stradanja stvorila su uvijete za radikalnu promjenu mišljenja prema suživotu u Europi i upravljanju njome.

Osnovno pitanje 1940-tih je bilo, kako Europa može izbjeći slijedeći rat?

Jedno od rješenja je bilo čvršće povezivanje europskih naroda, s nadnacionalnim tijelima upravljanja, u okviru Ujedinjenih država Europe (United States of Europe), kako je to nazvao Churchill. Stvaranjem socijalističkog bloka na čelu sA Sovjetskim savezom i početak hladnog rata ubrzali su integraciju Europe. Konfrontacija Saveznici nasuprot Sila osovine, zamijenjena je konfrontacijom Istok- Zapad. Stari prijatelji postali su neprijatelji, a stari neprijatelji postali su prijatelji.

Pristupanje (Zapadne) Njemačke NATO-u 1955. godine koje je Sovjetski savez shvatio kao dodatnu prijetnju, ubrzalo je integriranje Njemačke, Francuske, Italije i zemalja Beneluxa. Teško bi se zemlje koje su bile žrtve nacističke agresije integrirale s Njemačkom da nije bilo Sovjetske prijetnje i američke garancije o nadzoru nad Njemačkom. Također, teško bi se prihvatilo da Njemačka industrijski, vojno i politički ojača bez njenog integriranja u nadnacionalnu europsku integraciju, čiji je konačni cilj političko integriranje.

Zemlje koje nisu pretrpjele velike žrtve u drugom svjetskom ratu (Švicarska, Skandinavske zemlje, V. Britanija) nisu bile zainteresirane za ovu integraciju, osobito nisu bile voljne ući u nadnacionalnu organizaciju što je od početka bila ideja Europske ekonomske Zajednice - EEZ. Ove zemlje bile su spremne samo za međusobno ekonomsko povezivanje zbog čega su i 1960. osnovale Europsku udruženje slobodne trgovine (European Free Trade Association -EFTA). Osnivači EFTE su shvaćali osnivanje Europske ekonomske zajednice kao trojanskog konja prema političkoj integraciji Europe, u kojoj one tada nisu željele sudjelovati.

Drugi svjetski rat prema veličini razaranja i ljudskim žrtvama mogao bi se izjednačiti s uraganom Katarina koji bi se događao pet puta tjedno, svaki tjedan od 1938. do 1945. godine. Još gore, drugi svjetski rat dogodio se samo dvije decenije nakon prvog svjetskog rata u kojima su kao protivnici glavne uloge igrali Njemačka i Francuska.

Kroz proteklih pedesetak godina početni oblik ekonomske integracije, Europska ekonomska zajednica razvila se do Europske unije, tj. do gospodarske i monetarne unije. Pokušaj usvajanja zajedničkog Ustava Europske unije do sada nije uspio. Temelj EU cijelo vrijeme činili su Francuska i Njemačka. U tom duetu, Francuska je imala političku snagu, a Njemačka industrijsku, odnosno, ekonomsku. U najvećoj mjeri Njemačka financira troškove integriranja. Za vrijeme Hladnog rata vezivao ih je zajednički cilj, i bili su partneri u pripremi obrane od eventualnog napada Sovjetskog saveza.

Nakon pada Berlinskog zida, ujedinjenja Njemačke i prestanka opasnosti od Istočnog bloka, osnova njihovog partnerstva nestaje. Partneri postaju konkurenti. Ideja zajedničke Europe s ciljem političkog ujedinjavanja i dalje postoji. Instrument političkog ujedinjavanja Europe postaje zajednička valuta Euro. Zajednička valuta može zamijeniti uspješno zamijeniti nacionalne valute ako su zadovoljeni uvjeti „optimalnog valutnog područja“ koji se odnose na međusobnu suradnju nacionalnih gospodarstva, usklađenost njihovih ekonomskih struktura, ekonomskih politika, približno iste efikasnosti itd.

Na taj način zajednička valuta postaje prava slika gospodarstava koje predstavlja.

Povijest pokazuje da iznad jednog monetarnog suvereniteta treba postojati jedan politički, što s eurom nije slučaj. Greška je što se euro pokušava koristiti kao instrument političkog ujedinjenja Europe, iako logika nalaže suprotno: prvo političko ujedinjenje pa onda, nakon zadovoljenja ekonomskih kriterija, zajednička valuta.

Grčki i Njemački euro trebaju jednako vrijediti. Iza Grčkog i Njemačkog eura treba stajati ista vrijednost jer je jedinstvena novčanica i među novčanicama eura nema razlike. Danas smo svjedoci da između efikasnosti Njemačke, Francuske, Grčke i drugih privreda postoje velike razlike, što euro kao zajedničku valutu stavlja pred velike, na trenutke se čini, i na nepremostive izazove. Povijest pokazuje da iznad jednog monetarnog suvereniteta treba postojati jedan politički, što s eurom nije slučaj. Greška je što se euro pokušava koristiti kao instrument političkog ujedinjenja Europe, iako logika nalaže suprotno: prvo političko ujedinjenje pa onda, nakon zadovoljenja ekonomskih kriterija, zajednička valuta.

Zbog toga je Grčka kriza više od Grčke krize. Ona je kriza Eura, ali i velika kriza na putu političkog ujedinjenja Europe.

Postoji nekoliko izlaza iz postojeće situacije glede eura. Prvi je i ujedno malo vjerojatni, da se ubrza političko ujedinjenje Europe, što bi značilo značajno prenošenje nacionalnih suvereniteta na nadnacionalne institucije EU, što zemlje članice očito nisu spremne. Drugi izlaz je da zemlje članice koje koriste euro zadovoljavaju ekonomske kriterije zajedničke valute. Što se tiče Grčke krize ona će ubuduće, više nego do sada, poljuljati vjerodostojnost EU. Ako Grčka zadrži Euro, što je sadašnji cilj, za to će morati provesti oštre reforme koje će dovesti do značajnog pada standarda grčkih građana i rasprodaje nacionalne imovine. Na neki način stanovnici ove zemlje biti će poniženi, što će u budućnosti postati veliki politički problem i za Grčku i za EU.

Na drugoj strani, ako grčke dugove budu pokrivali stanovnici ostalih zemalja članica, to će kroz vrijeme, kod tih ljudi stvoriti odbojnost prema europskoj uniji. Na trećoj strani, što bi po mom mišljenju bila najmanja politička šteta, je izlazak Grčke iz eurozone i povratak nacionalne valute. Na taj način grčki građani bili bi svjesni svoje efikasnosti i puno bolje osjećali da vlastitu sudbinu imaju u vlastitim rukama.

Međutim, imajući u vidu pristup Euro političara, oni bi ovakav potez shvaćali kao vlastiti poraz, zbog čega će nastojati održati Grčku u euro zoni što je dulje moguće, makar na kraju troškovi, ekonomski i politički za Europsku uniju budu neusporedivo veći.

Kad se to dogodi oni se nadaju da neće biti blizu.