U prošlom broju našeg lista pokušali smo odrediti višedimenzionalni aspekt odnosa prema pitanju umirovljeničkog statusa u hrvatskom društvu. Ukazali smo da postoji demografski, socijalnoekonomski i politički aspekt toga pitanja i da oni u suštini čine cjelovit projekt, koji se ne smije razmatrati i promišljati jednodimenzionalno. Nažalost, kod nas se gotovo svakom širem društvenom i gospodarskom problemu pristupa tako, pa nam stoga i rješenja najčešće nisu racionalna ni primjerena.

Stvoren je relativno vrlo odbojan društveni stav prema umirovljenicima: krivi su što veliki dio budžeta odlazi za pokrivanje mirovina; krivi su što sputavaju rast i razvoj, pa time utječu na opće blagostanje i standard; krivi su što je produžen životni vijek, s objektivnim mogućnostima da se on još produži, pa u cjelini dulje žive.

Samo površna analiza pokazala bi da u svemu tome stvarne krivnje umirovljeničkog korpusa nema. Pogrešna gospodarska politika deindustrijalizacije, koja je sa sobom nosila i gubitak radnih mjesta, otvorila je Pandorinu kutiju straha i nesigurnosti. Tome je dodatno pridonijela i pogrešna politika privatizacije, gdje je nepotrebno izgubljen velik broj potentnih tvrtki, a radnike se organizi rano i sustavno slalo u mirovinu. Mnogi nikad više nisu našli mogućnost da se aktivno uključe u sferu rada, ne svojom krivnjom. Zaboravlja se da su mnoge društvene i gospodarske vrijednosti hrvatskog društva stvarali upravo sadašnji umirovljenici, pa već time ne zaslužuju takav društveni tretman, koji se gotovo nameće.

Besparica i narušeno zdravlje

Ono što je zaista začuđujuće jest činjenica da se kretaori ekonomske politike i ukupnih društvenih kretanja nikada nisu potrudili da o umirovljeničkom korpusu – riječ je o četvrtini ukupnoga stanovništva – promišljaju na drukčiji način. Recimo, analize pokazuju da je svaka treća osoba koja si je u Hrvatskoj pokušala oduzeti život starija od 65 godina. Kako nema analitičkog pristupa, malo su poznati i razlozi takvom ponašanju. Praksa vidno pokazuje da kad stanovnik Hrvatske ostari može pretežno očekivati samoću, siromaštvo i, što je najnepovoljnije, naglašenu depresiju. Gotovo petina stanovnika je u tzv. trećoj dobi, a trećina njih živi u stalnom strahu od gubitka ljudskog dostojanstva zbog bijede.

Zašto trebamo nov pristup umirovljenicima

Usporedne analize položaja i atmosfere u kojoj žive umirovljenici u nas i u razvijenim zemljama pokazuju dijametralno suprotne pokazatelje. Tako podaci Nacionalnog indeksa sreće pokazuju da su starije osobe u Hrvatskoj najnezadovoljnije kvalitetom života (koji se često svodi na golo svakodnevno preživljavanje), dok se u razvijenim zemljama upravo ta populacija osjeća najsretnijom i uglavnom zadovoljnom. Gdje su razlike? Analize pokazuju da u Hrvatskoj 15 posto starijih ljudi nema nikakva primanja, velik postotak njih ne ide liječniku jer su im pregledi (izvan redovnog) jednostavno preskupi, a na njih moraju čekati nenormalno dugo.

Dodajmo tome i počesto neprimereno loš odnos osoblja prema starijim ljudima što dodatno stvara nelagodnost. Stalno sučeljeni s besparicom i narušenim zdravljem, 600.000 osoba ima mirovinu koja je ispod prosjeka. Ovaj je opet jedva na razini 38-39 posto prosječne plaće, s minimalnim mogućnostima da se uskoro taj odnos popravi ili promijeni usprkos sindikalnim naporima da se taj proces ubrza. Starost u nas, nažalost, ne znači uživanje u ‘jeseni života’, ne znači ubiranje plodova svog rada. Pretežito je vezana za pojmove koji označavaju siromaštvo, bijedu, bolesti i – samoću.

Svjetska proučavanja umirovljeničkog korpusa ustanovila su da je za kvalitetni život potrebno ispuniti četiri preduvjeta: materijalnu neovisnost, mogućnost da samostalno stanuju, razvijena društvena mreža usluga sa sadržajima koji olakšavaju prebivanje. Četvrti preduvjet je emocionalna podrška obitelji, prvenstveno djece.

Društvo je dužno omogućiti financijsku Neovisnost

Zadržimo se samo na ovom posljednjem preduvjetu. Prof. Mira Čudina Obradović u svojoj knjizi „Psihosocijalne pretpostavke skrbi za starije ljude“ smatra da je u društvima u tranziciji i ukupnom razvoju skrb o starijim osobama na djeci. Ona smatra da pomoć i skrb odrasle djece mora biti izraz ljubavi, a ne osjećaja dužnosti. Društvo je dužno omogućiti financijsku neovisnost, dok bi djeca trebala davati onu potrebnu socioemotivnu potporu, koja starijim ljudima toliko znači.

Kako to izgleda u praksi? Imamo preko 320.000 nezaposlenih, među kojima je stotinjak tisuća ljudi koji bi se tek trebali uključivati u sferu radnih odnosa, početi privređivati i stvarati realne preduvjete da pomognu i podrže roditelje, bake i djedove. Čak 80.000 ih radi, a ne dobiva plaću, barem, ne redovito. Kako da oni pomognu svojim starijima? Stvaraju se frustracije na obje strane, koje često dovode do obiteljskih konflikata, pa čak i ugrožavanja osobne sigurnosti. Zbog osjetnog pada životnog standarda u porastu je i sitni kriminal (o krupnome ovdje nije riječ), što također ugrožava život starijih, osamljenih ljudi. U medijim sve češće imamo vijesti o napadu na starije stanovnike. Trend starenja stanovništva traje, ne samo u nas, već godinama. U razvijenim zemljama to je pokrenulo ne samo potragu za boljim i racionalnjim rješenjima u mirovinskom sustavu, već i široku lepezu mehanizama socijalne zaštite starijih osoba.

Razvio se, primjerice, poseban segment industrije koja prati starenje. Mnogi će se iznenaditi podatkom da je ta industrija jedna od najpropulzivnijih djelatnosti u opće. Najviše je od toga profitirala farmaceutska industrija, koja gotovo svakodnevno izbacuje na tržište neki novi proizvod – pomoćna ljekovita sredstva, biljni pripravak, kozmetička sredstva namijenjena starijoj populaciji. S agresivnom marketinškim kampanjama uspijevaju izvući iz umirovljeničkih redova milijarde dolara. Pristupaju umirovljenicima kao velikoj masi potrošača, koja ima svoje potrebe i svoje zahtjeve. To se posebno odnosi na razne higijenske potrepštine, ali i niz drugih proizvoda. Zanimljivo je, na primjer, da proizvođači igračaka za djecu sve više prelaze na proizvodnju sofisticiranih ortopedskih pomagala, koja se više traže i što im je profitabilnije. Umirovljenički korpus je sve zanimljiviji segment marketinških istraživanja. Sve češće u ispitivanju pojedinih tržišnih niša postaje zanimljivim i razmišljanje ljudi starijih od 65 godina.

Umirovljenički korpus je ozbiljan izazov i za gospodarski rast

U Hrvatskoj to jednostavno (još) nije slučaj. Pritom ne treba zanemariti činjenicu da 1,2 milijuna umirovljenika (ipak) raspolaže svakog mjeseca s otprilike tri milijarde kuna. Mnogi od njih imaju nekretnine, štednju. Sve je to realna, a neiskorištena mogućnost novih marketinških ‘nasrtaja’ na umirovljenike.

S velikim iščekivanjima i nadom da se ipak nešto mijenja u promišljanjima o životu i sadržajima koje nudimo umirovljenicima je projekt Grada Zagreba koji, po modelu javno-privatnog partnerstva, namjerava izgraditi kompleks apartmana s uslugama: od mogućnosti samostalnog življenja umirovljenika u vlastitim ili iznajmljenim prostorima do stacionara za teško bolesne i nepokretne osobe. Riječ je o projektu koji se odnosi na iskustva iz SAD i Njemačke, gdje starije osobe žive u urbanim naseljima sa svim sadržajima – od organizirane kuhinje, čišćenja i pranja rublja do liječničke usluge i njegovateljskih usluga kroz 24 sata. To je novo, relativno veliko tržište i za građevinare, ali za davatelje drugih osobnih usluga. Opet neiskorišteno.

Sve to ukazuje kako je stvarno došlo vrijeme da se promijeni društveni odnos prema umirovljenicima i da ih se tretira kao ravnopravne građane. Samo ovi navedeni primjeri pokazuju da je umirovljenički korpus ozbiljan izazov i za gospodarski rast, za proširenje proizvodnje i posebnih usluga.

Možda bi takav nov pristup vratio poneki smiješak na lica ljudi starije dobi i označio povratak osobnog dostojanstva, koje smo im lošom društvenom i gospodarskom politikom velikim dijelom narušili.