S nevjericom smo ovih dana pročitali podatak kako više od 60% poreznih obveznika krši propise ili jednostavnije rečeno vara državu. Iz iskustva nam je poznato da u tome prednjače ugostitelji iako ravnatelj Porezne uprave tvrdi kako su sve djelatnosti u tome  podjednako zastupljene. Stoga smo potpuno sigurno kako kontinuirani pritisak ugostitelja na smanjenje PDV-a nije usmjeren prema solventnom radu već samo dodatnom zaradom. Dovoljno je pogledati cijene hrane u restoranima i jednostavno zaključiti kako su cijene neusporedivo veće od vrijednosti namirnica. Unatoč PDV-u i uzevši sve dodatne troškove na koncu ispada kako ipak na svakom obroku ugostitelji masno zarade, a na piću zarada je još i veća. Pri tome smo uočili i pojavu da umjesto računa konobari često donose ponude. Ova programersko-softverska smicalica još je jedan dodatni način na koji nas lukavi i pohlepni poduzetnici varaju. Ispričavamo se pri tome poštenim i vrijednim neimarima koji su svjesni kako ne mogu za 2 mjeseca zaraditi dovoljno da bi živjeli lagodno cijele godine. Stoga smo jednoglasni u ocjeni kako bi sve prekršitelje trebalo strože sankcionirati, a recidivistima čak i pod krinkom njihove rodbine zabraniti daljnje poduzetničke djelatnosti. Stoga nije iznenađujuće da se nakon najava poreznih i sličnih inspekcija redovito povećava broj fiskaliziranih računa što samo potvrđuje kako nas pojedinci trajno varaju. Zbog njih i njima sličnih, kao i onih koji ih podržavaju primajući mito, nema dovoljno novaca u državnom proračunu za mirovine ili je i nadalje prosječna mirovina nešto viša od 2400 kuna.

Uz ovakve primjere privatnih poduzetnika, koji često  pod krinkom velikih domoljuba lagodno žive i otimaju svima nama novac iz džepa, možemo se osvrnuti na još jedan primjer neiskorištenog financiranja države. Riječ je o velikim iznosima deponiranih novaca na privatnim računima građana koji nisu ništa drugo već mrtvi kapital i država bi trebala pronaći način kako ta sredstva oploditi. Moguće je uvesti državne obveznice, ulaganje u javna i državna  poduzeća, sudjelovanje u najavljenim, a nikad započetim državnim radovima poput navodnjavanja Slavonije, izgradnje kanala Dunav- Sava-Dunav ili jednostavno ulaganjem u zdravstveni sustav. No za takve poteze potrebno je donositi odluke, zakone, konzultirati struku, a za to državni uhljebi nemaju volje i vremena. Njima je najvažnija borba za fotelje u koje nakon što zasjednu bezbrižno godinama uživaju. Ponekad im se  ipak potkradu pogreške kao našoj predstavnicu u veleposlanstvu u Njemačkoj koja kao i mnogi njezini kolege nije došla na to radno mjesto putem natječaja, selekcije i znanja i radnog iskustva. Takav ustaljeni način kadroviranja svakim nam se danom sve više obija o glavu i predlažemo sadašnjim političkim moćnicima da se s time što žurnije najoštrije obračunaju. Ne samo zbog sviju nas već i njih samih ako žele i dalje biti na političkim funkcijama.