Opće je poznato kako  političke kampanje sve više nalikuju cirkusima i glumačkim egzibicijama umjesto sučeljavanju programa i ljudskih kvaliteta kandidata. Ne bi to bilo toliko zabrinjavajuće da se takav obrazac ponašanja ne nastavlja i obilježava trajno političko djelovanje. Tako političari sve više postaju stand up komičari,  umjesto stručnih rasprava i argumenata izvode se razni performansi, istina se zamagljuje iskrivljenim činjenicama. U tom kontekstu treba promatrati i najnoviji, medijski potpuno nerazmjerno popraćen, događaj u jednom zagrebačkom noćnom klubu u kojem je navodno bačen suzavac. Moramo reći navodno jer nigdje nismo primijetili izjave očevidaca, stvarno stanje na terenu ili fotografiju unutrašnjosti kluba,  a samo površnom slikom zgrade u kojoj je klub smješten otvara se niz pitanja. Od dozvole za rad kluba, koliko je osoba bilo u klubu, a koliko je dozvoljeno, postoje li protupožarni evakuacijski putevi, a vrlo je upitno i što je sa sanitarnim čvorovima i higijenskim uvjetima. Zbog toga u ambijentu koji smo izvana vidjeli možemo zaključiti kako vrlo lako doći do neželjenih posljedica, panike i ugrožavanja ljudskih života ne samo uporabom kemijskih sredstva već bacanjem opušaka ili razbijanim čašama. Stoga je uključivanje političkih struktura, reagiranje dežurnih udruga i čak očitovanja najviših državnih dužnosnika na taj incident po nama apsolutno neprimjereno učinjenom.  Smatramo kako je to još samo jedan u nizu igrokaza s ciljem mazanja očiju javnosti i prikrivanja nekog drugog medijskog slučaja i saniranje političke štete. U tom kontekstu podsjećamo i na slučaj uredno iscrtane svastike na Poljudu, prijavu atentata na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva ili paniku oko otvaranja južne rute za izbjeglice. Ovakvim poimanjem politike ostali smo bez volonterskog doprinosa poznatog svjetskog znanstvenika Ivana Đikića, mnogobrojnih obitelji koje se svakodnevno iseljavaju, a s druge strane imamo sve veći broj pesimističkih, osobito mladih ljudi. Političke stranke postaju same sebi svrha i nije čudno kako niču kao gljive poslije kiše. Jer potrebno je ipak zaštiti političke sinekure i lagodan život na sve moguće načine. Ako ništa drugo tajnim dogovorima i preslagivanjima koja su kao što vidimo ponovno počela, a tek je prošlo 100 dana postojeće vlade. Stoga se mi u Stranci umirovljenika možemo samo s nelagodom pitati: „ Kuda ideš Hrvatska?“ Unatoč statističkim pokazateljima i pozitivnim ekonomskim  prognozama ne možemo se oteti dojmu kako i dalje tonemo u duboku podijeljenost, korupciju, nepotizam i slične negativne smjerove. Zato je naše bolje pitanje: „ Zašto toneš Hrvatska?“.