Trebaju li Hrvatskoj uopće umirovljeničke stranke? Osjeća li se utjecaj te opcije na političkoj pozornici? Kakva je percepcija politički aktivne javnosti o svrsi političkog organiziranja umirovljenika, sudjelovanja njihovih zastupnika u donošenju važnih odluka? Jesu li to partizani, ostaci SUBNOR-a, bivši domobrani, sindikalci, klijentelisti, ideološki amorfna masa, čuvari unuka ili besposleni starčići koji sanjare o 'visokoj politici?' Ima li uopće u toj heterogenoj biračkoj masi bar deset posto glasača koji bi na Markov trg poslali svoje legitimne, izabrane zastupnike? Još teže pitanje: Imaju li umirovljenici za koga glasati?

Pokret koji je Sanaderovu Vladu privolio na povrat zakinutih mirovina, ušavši u koaliciju s HDZ-om nakon izbora 2003., propustio je priliku pretvoriti se u političku snagu kakva postoji u razvijenijim demokracijama. Poput glazbenika s jednim hitom, umirovljenici nakon toga nisu zabilježili niti jedan približno velik politički uspjeh, ispustivši iz ruku priliku da trajno utječu na cjelokupno funkcioniranje gospodarstva. Došlo je do raslojavanja, nesuglasica, međusobnih optužbi, namještanja unutarstranačkih izbora, čak i prijetnji te fizičkih nasrtaja. Neki su čelnici HSU-a nestali sa scene, protjerani i osramoćeni, neki osnovali svoje stranke, neki uz pomoć kompromisa i manipulacija zadržali parlamentarni status. Umirovljenička je opcija do danas ostala opterećena optužbama i sumnjama da jedni drugima podmeću klipove i otimaju glasače, seljakaju iz koalicije u koaliciju, zbunjujući svoje birače i šireći zadah podjela. Oni koji su preživjeli sve turbulencije pristali su na mrvice sa koalicijskih stolova. Umirovljenici su uspješno pacificirani, gurnuti u stranu, prisiljeni da prihvate svoje siromaštvo.

Politolog dr. Boško Picula ovih je dana u svojem komentaru umirovljeničke stranke spomenuo u kontekstu 'jednoproblemskih' stranaka no, to je tek djelomično ispravna kategorizacija. Mi u Stranci umirovljenika smatramo da je baš ta percepcija u javnosti rezultat višegodišnjih kompromisa i vođenja pogrešne politike nekih umirovljeničkih stranaka. Tu nema razlika između 'lijevih' i 'desnih', kao ni između njihovih umirovljeničkih satelita. Problema je bezbroj i počinju već ulaskom mladih u svijet rada. Zato i odlaze iz Hrvatske, iz sudbina svojih roditelja mogu iščitati što ih čeka: mršav i nesiguran radni vijek, krediti, dugovi, minusi i, za kraj života, siromaštvo i ovisnost o drugima. Umirovljeničke stranke koje se danas bave TV pretplatom, božićnicom ili 'čuvanjem' omjera 40 posto mirovine u odnosu na plaću, ništa bitnog ne mijenjaju u standardu umirovljenika. Oni su tek birokrati, izdašno plaćeni evidentičari osiromašenja stanovništva.

Stranka umirovljenika i dalje će zagovarati jedinstvenu i udruženu političku organizaciju umirovljenika, koja bi predvođena jednom jakom političkom osobnošću s bogatim iskustvom, mogla (i trebala) učiniti mnogo više od pukog održanja ili poboljšanja umirovljeničkog standarda. Nacionalna (minimalna zajamčena) mirovina, temeljite reforme sustava koji se urušava, čisti računi tko je što zaradio i uštedio za radnog vijeka i koliko mu od toga pripada u trećoj životnoj dobi, sigurnost, pouzdanost i transparentnost mirovinskog sustava..., samo neki su od nužnih zahvata s kojima se umirovljeničke stranke trebaju suočiti za dobrobit svih naraštaja u Hrvatskoj. Nezaposleni, potplaćeni, na 'minimalcima', otpušteni, 'švicarci', blokirani, žrtve privatizacije, stečaja, otimačina..., sve su to regruti u budućoj vojsci siromaha koju država nije zaštitila. Ima li stranke za njih?