Živimo li sve ove godine u nekom prijelaznom razdoblju, stanju neprekidne tranzicije? Jer, dojmovi iz naše umirovljeničke perspektive tek povremeno su optimistični, tu i tamo dogodi nam se nešto dobro, neki mali pomak, probudi nada u boljitak. Već idućeg dana novi nas događaji demantiraju, uznevjere, razočaraju... Winston Churchill poručio je Englezima u jeku II. svjetskog rata da je kraj još daleko, da još nije početak kraja, ali je možda 'kraj početka'. Može li se ova poznata gradacija primjeniti na Hrvatsku? Nazire li se negdje naš kraj početka?

Kroz posljednje dvije (i pol) vlade postali smo taoci dvostranačja, ideološki obojenih stranačkih ambicija, američkih i ruskih 'igrača', institucija EU, međunarodnih monetarnih organizacija i Svjetske banke.  Svi ostali na domaćoj političkoj pozornici proglašavani su gubitnicima, beznačajnima, prolivenim mlijekom, uhljebima, lovcima na fotelje i privilegije. Istovremeno, pred svake izbore procvjetaju koalicije između velikih i malih, dijele se mandati, raspoređuju ministri i zamjenici... Sabor pun kao šipak!

Izborni zakon, naravno, ne treba mijenjati, izborni prag ne treba spuštati, ne treba mijenjati ni teritorijalni ustroj, kao ni izborne jedinice – pa čemu? Ionako u parlamentu već imamo HSP AS, BUZ, Hrast, HSLS, HNS, HSU..., stranke kojima je i prelazak izbornog praga od tri posto nemoguća misija.

Zakljinjemo se u djecu i mlade, bolje obrazovanje, nova radna mjesta, ali oni i dalje odlaze u inozemstvo. Treba im tutnuti tisuću eura u džep za rođenje dijeteta pa će ostati? Napisana je i kurikularna reforma pa su je srušili. Baš oni koji nikako da pređu izborni prag, ali ipak sjede u Saboru. Ukidaju se povlastice invalidima, bolesnoj djeci, dopunsko osiguranje umirovljenicima, uzima novac udrugama, braniteljima. 'Reforma' zdravstva tako dobro napreduje da su bolnice u još većim dugovima, drugi mirovinski stup još čeka da ga netko počisti i zatvori. Reforma mirovinskog sustava? Zaboravite, naraštaji koji će u mirovinu iza 2020. pokazat će stvarnu dimenziju siromaštva koja nam slijedi, naraštaji upropašteni stečajevima, minimalcima, otkazima. Oni koji su uvijek izvlačili kraći kraj.

U Stranci umirovljenika sa zabrinutošću gledamo kako smo sa susjednim državama u nikad lošijim odnosima, perjanice hrvatske diplomacije izjavljuju čas jedno, a onda nešto sasvim drugo, najave blokade Srbije u otvaranju spornih poglavlja ispale su stranački spinovi, branitelji su uzrujani, najavljuju deklaracije, padaju sve teže riječi i kvalifikacije. Rat je završen, imamo samostalnu i suverenu državu, ali još nismo naučili kako sjesti za stol i početi rješavati probleme. Ponašati se samostalno i suvereno.                                                                                                 

Stoga se s punim pravom pitamo - imamo li mi uopće zacrtanu vanjsku politiku Hrvatske? Nešto logično, konzistentno, nešto objašnjivo svakom građaninu, da bude ponosan na svoju državu. Imamo li uopće ikakvu zacrtanu politiku Hrvatske kao države svih građana ili se potezi vlada kuhaju u predsjedništvima i vijećima stranaka na vlasti? Od sjednice do sjednice.

Vjerujemo da su građani itekako svjesni dosadašnje politike pokušaja i pogrešaka, svađanja i manipuliranja naroda. Prijevremeni izbori stoga još možda nisu početak kraja. Ali su kraj početka.