ULOGA DRŽAVE

Suvremena država treba izvršavati odgovorne funkcije. Ona mora spriječitislom i krize tržišta i ne samou financijskom području, nego i u drugim područjima. Riječ je o održavanju socijalnog i društvenog stanja nacije, o očuvanju okoliša, o modernizaciji proizvodnje, o stvaranju ekonomske infrastrukture, o borbi protiv korupcije, nezaposlenosti, siromaštva itd.

Država je sposobna igrati bitnu ulogu u stimuliranju inovacijskog procesa ulažući proračunska sredstva u ključne, tehnološki napredne proizvodnje, osobito u novostvorene, ali isto tako sudjelujući u upravljanju njima. Njezina je podrška nezamjenjiva i za razvoj poljoprivredne proizvodnje mnogih zemalja, a osobito Hrvatske čiji kapaciteti poljoprivredne proizvodnje nisu u većoj mjeri iskorišteni.

Razlozi koje navode liberali protiv miješanja države u gospodarstvo obično se svode na njezinu neučinkovitost zbog nedovoljne stručnosti činovnika, zbog njihove potkupljivosti i prekomjernog birokratiziranja. Naravno ti prigovori često nisu bez osnova. Međutim izvori takvog ponašanja nisu u državi nego u vladajućoj politici koja organizira, nadzire i upravlja državom, odnosno,u njenim ciljevima. Da li je cilj vladajućih osobna i grupna ili društvena korist? Aliisto tako na drugoj strani, zar je privatno poduzetništvo baš toliko nepogrešivo i idealno? Nesavjesnost u poslovanju, zlouporaba položaja, nepoštenje, nekorektan odnos prema poslovnim partnerima, izbjegavanje plaćanja poreza, neodgovornost prema prirodi, potkupljivanje činovnika i drugi kriminalni postupci su posljedica neutažive želje za zgrtanjem bogatstva, jednom riječju, ljudske pohlepe. Zbog toga sama dilema: slobodno tržište ili kontrola i sudjelovanje države u tom tržištu su čista izmišljotina. Problematika se svodi na ispravno povezivanje poduzetništva i države i za poduzimanje mjera za uvođenje reda u oba ova područja.

U tom procesu prije svega potrebno je poboljšati kvalitetu rada državnog sustava upravljanja i stvoriti klasu nepotkupljivih, poštenih i visoko stručnih upravljača. Promjene u upravljačkim strukturama u posljednjem razdoblju dezorganizirale su upravu zemljom.Važno je da se kadrovi u državnom aparatu biraju prema stručnosti i radnom iskustvu, prema poštenju, prema znanju rada s ljudima i prema spremnosti i sposobnosti da se bore za društvene interese.Jasno je da se takve promjene ne mogu provesti preko noći ali se mora pokrenuti taj proces.Hrvatska će zbog neučinkovitosti državnog sustava upravljanja još dugo svojom konkurentskom sposobnošću na svjetskom tržištu zaostajati za drugim zemljama.Kako bi popravila takvu poziciju,moraprvo odlučiti, imajući u vidu suvremenu svjetsku realnost, kakva mora bitiuloga državeu našem gospodarstvu idrugo, kakoto postići. Nisu dovoljne neodređene i nejasne izjave o tome, nego je vrijeme formirati jasnu koncepciju izgradnje države i dosljedno to provoditi u život.

HRVATSKA EKONOMSKA POLITIKA

Hrvatska gubi proizvodnju, deindustrijalizira se u vremenu kad se društva i zemlje razvijaju na industriji. Smanjuje se broj proizvoda koje može izvoziti i kroz taj izvoz zaraditi. Uvoz je veći od izvoza i time se gomila vanjski dug, što je u situaciji vanjske nekonvertibilnosti kune, uz visoku nezaposlenost, najveći problem hrvatskog gospodarstva.Zanemario se postulat klasične političke ekonomije: država se bogati kada ima robu koju može prodavati ( izvoziti).

Gospodarstvo ne može bez novca. Novac je također dio nacionalnog bogatstva jednako kao i sredstvo plaćanja i sredstvo štednje ipredstavlja mjeru vrijednosti svih drugih roba. Novac je sve to ako mu ne oduzmete njegove funkcije kao što je to učinila Hrvatska svojoj kuni uvodeći deviznu klauzulu, čime je strana valuta preuzela najveći broj funkcija novca u nacionalnom gospodarstvu. Time se Hrvatska odrekla većeg dijela monetarnog suvereniteta ali i najjačeg instrumenta ekonomske politike. Novac u gospodarstvu je isto što i krv u našim organizmima. Svaki organizam ima svoju krv a svako gospodarstvo ima svoj novac. Možda su ponekad potrebne vanjske infuzije ali živi se i razvija na vlastitom novcu. Uvodeći deviznu klauzuluHrvatska je većim dijelom isključila kunu iz obavljanja funkcijanovca u vlastitoj zemlji. Pored toga, kroz fleksibilnitečaj vlastite valute održava seravnoteža s inozemstvom, odnosno drži se izjednačenost izvoza i uvoza i sprječava nastanak velikog vanjskog duga. Hrvatska je fiksnim tečajem isključila i tu ulogu kune. Stvorila se iluzija jake kune iza koje ne stoji jako hrvatsko gospodarstvo zbog čega se nagomilao ogromni vanjski dug koji je sada najveća prepreka, ne samo daljnjem razvoju nego i ekonomskoj i socijalnoj sigurnosti.

Da bi gospodarstvo raslo u zemlji je potrebna povoljna investicijska klima. Njeno stvaranje i održavanje nikako nije ekonomska zadaća. Ta klima ovisi o učinkovitosti državne uprave, o tome da ne postoje neopravdane birokratske prepreke, o političkoj stabilnosti i vjerodostojnosti, o povjerenju investitora prema cijelom ekonomskom, pravnom i poreznom sustavu, o stanju poslovnog morala i o učinkovitosti borbe protiv korupcije i o perspektivi stjecanja zadovoljavajuće dobiti koja otvara put dinamičnom i harmoničnom razvitku gospodarstva.

Država je odgovorna za određivanje svojih prioritetnih smjerova, za davanje jamstava u slučaju rizika kakav privatni biznis nije spreman preuzeti,za stvaranja olakšica kod kreditiranja i oporezivanja za strateški važne investicije. Za to su potrebni veliki administrativni napori i reformatorski potezi, koje liberali mogu proglasiti neopravdanim miješanjem države u gospodarstvo,ali bez sudjelovanja države i bez uspostavljanja javno-privatnog partnerstva, definitivno u Hrvatskoj nema poboljšanja investicijske klime a time ni ostvarivanja ciljeva visokog ekonomskog rasta.Nadamo se da je nastupio trenutak istine i kada postaje moguće izvući pouku iz pogrešaka prošlosti i otkloniti prepreke i stvoriti poticaje bržeg kretanja naprijed.Postojeće stanje u Hrvatskom društvu ukazuje da se to ne može postići pojedinačnim i izdvojenim promjenama u postojećem sustavu. Potrebna je velika transformacija iz postojećeg stanja u model društva koji najviše odgovara hrvatskom društvu.

POSLJEDICE HRVATSKE TRANZICIJE

Padom socijalizma početkom devedesetih, povijest kao da se definitivno priklonila liberalnom kapitalizmu označujući ga kao neospornim pobjednikom i univerzalnim modelom budućeg uređenja svijeta. To je bio neki oblik konzervativne revolucije koja je prikazana kao povijesna nužnost i koja će snagom„nevidljive ruke“ slobodnog tržišta osigurati narodima svijeta stabilnost, mir i blagostanje.Razvoj društva (države) shvaćen je kao opća privatizacija, liberalizacija i deregulacija pri čemu će ekonomski rast nastupiti kao prirodni rezultat tržišnog automatizma.

Hrvatska je prihvatila taj koncept ekonomskog razvoja ali i kao politiku tranzicije. Trebalo jesamo velikom brzinom provesti liberalizaciju, privatizaciju, deregulaciju i osigurati neovisnost centralne banke i za par godina trebali smo senaći u društvu blagostanja. To se nije dogodilo i nije se moglo dogoditi jerliberalni koncept je politička ideologijaa ne ekonomska doktrina. Iza „nevidljive ruke“ kod razvijenih zemalja uvijek postoji „nevidljiva“ uloga države koja se samo na svjetlu dana pojavi u razdobljima kriza a u ostalim vremenima djeluje nevidljivo ali snažno u poticanju razvoja svoga gospodarstva kroz stvaranje novih nacionalnih, efikasnijih i konkurentnijih proizvoda i nacionalnih poduzetnika. Tržište ne stvara proizvode, ono je samo prostor za utakmicu između proizvoda. Proizvodi se stvaraju u društveno- gospodarskom sustavu koji organizira država.

Liberalizacijom, Hrvatska kao i većina tranzicijskih zemalja izložila se nepripremljena, puno pripremljenijoj i snažnijoj konkurenciji razvijenih zemalja. Kroz liberalizaciju razvijene zemlje su preko svog razvijenog proizvodnog, kulturnog i organizacijskog potencijala već unaprijed osigurale povlašteni položaj u distribuciji svjetskog rasta i bogatstva a njihovo bogatstvo se povećava kako se svjetska razmjena sve više oblikuje prema njihovim mjerilima.Prednosti ekonomske globalizacijeu Hrvatskoj politici su precjenjivane a njezini rizici i prijetnje su podcjenjivani.

Hrvatska je prihvatila „ideologiju“ makroekonomske stabilnostia sve ostalo je trebala riješiti nevidljiva ruka. Takva politika je, radi neznanja i komoditeta politički elita usvojena i ona se provodi bez obzira na, već svima jasno vidljive,njene negativne posljedice.Nekritički je prihvatila neoliberalistički koncept.Nepripremljena otvorila sesvijetu, bez restrukturiranja poduzeća i bez reorganiziranja ekonomske uloge države u skladu s novim okruženjem. Osim toga, zbog odvajanja od bivše države u kojoj je bila regionalna ekonomija, Hrvatska nije napravila tranziciju iz regionalne u nacionalnu ekonomiju. Reprodukcijski lanci uspostavljeni u bivšoj državi su potrgani osamostaljenjem Hrvatske. Mnoge proizvodnje nisu se mogle započeti a neke se nisu mogle završiti jer su pojedini dijeloviproizvodnog lanca ostali u drugim osamostaljenim državama. Zbog toga se trebalo organiziratiproces izgradnje novog, nacionalnog gospodarstva. Međutim, nije učinjeno ništa, niti se pokušalo. Nekritičko otvaranje granica, uvozna roba je efikasno nadomjestila nedostatak domaće. Domaća proizvodnja za liberalizirano tržište nije ni bila potrebna, sve se moglo na vanjskom tržištu nabaviti. To što je bilo sve manje domaće robe kao da nikog nije zabrinjavalo. Zapostavila se domaća proizvodnja.Tako neorganizirana i nepripremljena nacionalna ekonomija izložila sesvjetskoj konkurenciji koja je jednostavno „pomela“ hrvatskuproizvodnju.

Restrukturiranje poduzeća je zamijenjeno s privatizacijom. Vladajuća politika je iz neznanja i iz drugih razloga, a najviše kao alibi politiku, uvjerila samu sebe pa onda pokušava cijelo vrijeme uvjeriti i javnost da je privatizacija najbolji način restrukturiranja socijalističkih poduzeća. Iako to danas svaki čovjek zna da nije istina, vladajuća politika i dalje ustrajava na toma.Kroz taj proces u najvećoj mjeri su se stvarali privatni vlasnici bivše društvene imovine a manje tržišni poduzetnici.Takva poduzetnička klasa dodatno je ubrzala deindustrijalizaciju i povećala broj nezaposlenih.

Neoliberalni način pretvorbe koji jegospodarstvo doveo pred zid obećavao je mogućnost brzog bogaćenja i imao je svoje zainteresirane zagovornike. Stvarana je nova klasa vlasnika koji su se obogatili grabežnom privatizacijom. Pored toga državna birokracija postepeno se stapala s tako stvorenim poduzetnicimai počela djelovati zajedno s njim.

NUŽNOST VELIKE TRANSFORMACIJE HRVATSKE U DRŽAVU BLAGOSTANJA

Najbolji cilj transformacije iz postojećeg ekonomsko-socijalnogmodela i stanja za Hrvatsku je „Država blagostanja“. Skandinavske zemlje tijekom proteklih desetljeća imale su dinamičan rast gospodarstva i povećanja blagostanja svojih građana na modelu države blagostanja, a ovu krizu prošli su sa mnogo manjim potresima nego većina zemalja liberalnog modela.

Društvo blagostanja je nastalo kao logičan slijed spašavanja kapitalizma i kapitalističkih društveno ekonomskih odnosa temeljem rješavanja protivuriječnosti dvije središnje institucije naše civilizacije: tržišta i demokracije. Problemi stihijnog djelovanja tržišta koji se javljaju u takvim pojavnim oblicima da bogati postaju još bogatiji a siromašni još siromašniji, razriješeni su putem uvođenja indikativnog planiranja.

Protivuriječja neutralnosti demokracije u sferi socijalne politike i ostvarivanju načela socijalne pravde razriješena su jačanjem uloge solidarnosti u organizaciji gospodarstva i društva. A to ustvari znači da se društvo blagostanja temelji na tržištu i demokraciji, ali s time da su se vodeće političke snage, odnosno relevantne političke stranke i partije dogovorile da institucija solidarnosti mora imati odgovarajuću, a to znači veliku ulogu. Temeljem spomenutog dogovora, demokracija u društvu blagostanja, u pogledu socijalne politike i ostvarivanja načela socijalne pravde, nije više neutralna. Naime u društva blagostanja neki veoma bitni segmenti ljudskog življenja, kao što su zdravlje, obrazovanje, (a u određenim granicama i stanovanje), javljaju se u odnosu na tržište i cijene u jednom novom svijetlu. To novo svjetlo dolazi zbog toga što su u društvu blagostanja, temeljem uloge solidarnosti, svi građani jednog društva, u odnosu na spomenute bitne segmente ljudskog življenja, stavljeni u isti položaj. Sve u svemu razvitak društva blagostanja imaveliko značenje u povećavanju kvaliteta ljudskog življenja i uopće u razvitku pravednijih društvenih odnosa, a samim time i pravednijeg društva. U povijesti naše novije civilizacije iskristalizirali su se neki opće usvojeni kriteriji za analizu i ocjenu kvaliteta određenog društveno ekonomskog i političkog sustava. Među najvažnijima su ekonomska efikasnost i politička demokratičnost, a isto tako i ostvarivanje načela socijalne pravde i zaštite ljudskih prava i sloboda. Društvo blagostanja udovoljava svim ovim kriterijima U političko ekonomskom smislu veoma je važno znati da model društva blagostanja ne ograničava razinaekonomskograzvoja, nego, prije svega politička volja, a to znači idejno politički karakter programa vladajućih političkih snaga i stranačkih struktura. Prema tome, ljudi u svakome društvu odlučuju koliko će to društvo biti socijalno, solidarno i pravedno. Svrstavanje političkih stranaka na «lijeve» i «desne», se tijekom naše novije civilizacije ostvarivalo temeljem većeg ili manjeg uvažavanja u relevantnim stranačkim programima principa socijalne države i načela socijalne pravde. Bilo bi logično za očekivati da će se one političke stranke i partije koje, u svojim programima posebno naglašavaju kršćansku orijentaciju, svrstati u «lijevu» opciju. U stvarnosti međutim to nije tako.

Sve političke stranke i partije koje se stavljaju pod zajednički nazivnik «demokršćanske» svrstavaju se pod «desnu opciju». Veliki međunarodni projekt koji je pokrenuo Papa Vojtila pod naslovom «Mir, oprost i dobro» imao je vjerojatno za pretenziju i veće usklađivanje spomenutih političkih podjela sa duhom kršćanske tradicije općenito i kršćanske civilizacije posebno.Međutim, i bez obzira na određene nelogičnosti u razvrstavanju «lijevih» i «desnih» političkih stranaka i partija valja spomenuti da je pitanje, barem minimalne orijentacije na socijalnu državu i socijalnu pravdu u većini, posebno europskih zemalja sve više postalo pitanje, barem minimalnog, uvažavanja načela suvremene civilizacije Dodamo li tome činjenicu da je demokracija, kao jedna od dvije središnje institucije naše civilizacije, neutralna u odnosu na ostvarivanje načela socijalne pravde, onda postaje više nego jasno zašto je socijalna slika suvremenog svijeta upravo stravična i zašto je nužno više solidarnosti.

Posebno značenje za suvremeni svijet, posebno za sve one koji odlučuju o njegovoj sudbini, ima činjenica da je odlučnu ulogu u sprečavanju opće krize kapitalizma, imalo bitno povećavanje mjesta i uloge načela solidarnosti. To je načelo posebno došlo do izraza i u socijalnom nauku Katoličke crkve. Mnoge teorijske, idejno političke, filozofske i duhovne vertikale našeg vremena, spomenimo samo Papu Vojtilu i Nobelovca Jozepha Siglica, smatraju da bez povećavanja mjesta i uloge načela solidarnosti neće i ne može biti opstanka života na planeti zemlji. Sve to pokazuje povijesno značenje koje ima pojava društva blagostanja na planeti zemlji.

Hrvatska kao socijalna država određena je Ustavom iakonigdje u državnim dokumentima to nije preciznije određeno što je sadržaj te socijalne države.Hrvatska kao država blagostanja mogla bi značiti slijedeće:

1. očuvanje socijalnih postignuća prošlosti i razvijanje regulacijske uloge države u korigiranju tržišnih manjkavosti,

2. Nedopuštanje velike nezaposlenosti, siromaštva i dostojnu visinu najniže plaće i mirovine

3. Jednake mogućnosti za sve neovisno o materijalnom statusu, religiji ili narodnosti radi stjecanja obrazovanja i osiguranja vlastitim radom dostojne razine životnog standarda,

4. Aktivnu ulogu države u osiguranju interesa cijelog društva, u formiranju socijalno pravedne dohodovnepolitike, solidarnosti, u razvijanju znanosti, kulture, zdravstva, obrazovanja, očuvanja okoliša, podršci inovacijama i tehnološkom napretku i

5. Osiguranje demokratskih procedura u donošenju najvažnijih državnih odluka, poštenom informiranju društva o stanju u zemlji i kontroling radi uspješnog upravljanja državom s skladu ciljem ostvarivanja države blagostanja.

PRIORITETI HRVATSKE EKONOMSKE POLITIKE

Visoka stopa nezaposlenosti ili niska stopu zaposlenosti, visoki vanjski dug, nizak standard hrvatskih građana, niske i nedovoljne stope gospodarskog rasta , stagnacija plaća i mirovina, vode kapovećanju hrvatske gospodarske i socijalne nesigurnosti.

Na drugoj strani ogromni neiskorišteni proizvodni resursi počevšiodneobrađenog zemljišta, neiskorištenih šuma, neiskorištenog mineralnog i rudnog bogatstva, prirodnih ljepota, položajnih uvjeta, infrastrukture, neiskorištenih proizvodnih kapaciteta, a ponajviše visokog broja radno sposobnih a nezaposlenih ljudi ….., čine uvjete za puno bolju gospodarsku i socijalnu situaciju.

Zaustavljanje negativnih kretanja i popravljanje loše gospodarske i socijalne slike jedino se može ostvariti kroz otvaranje proizvodnih radnih mjesta koja zadovoljavaju zahtjeve i poslodavca i radnika, odnosno kroz povećanje domaće proizvodnje.Za ostvarivanje tog cilja nije dovoljna samo želja nego je potrebna aktivna ekonomska politika, prije svega industrijska politika, koja će dati odgovor na pitanje koje proizvode možemo najefikasnije proizvoditi iz prije navedenih nezaposlenih hrvatskih proizvodnih resursa.Tehnološka politika daje odgovor na pitanje kojom najefikasnijom tehnologijom proizvoditi te proizvode, a obrazovna politika treba dati obrazovanu radnu snagu za izabrane tehnologije. Povećanje domaće proizvodnje i povećanje broja radnih mjesta može se ostvariti jedino usklađenom industrijskom, tehnološkom i obrazovnom politikom što do sada nije postojalo u Hrvatskoj.

Svaki dodatni novi zaposleni znači jedan doprinos više u mirovinski i zdravstveni sustav, znači jedan porez više u proračun. Na taj način smanjuju se zahtjevi iz mirovinskog i zdravstvenog sustava prema proračunu čime ovi sustavi i sam proračun postaju stabilniji. Svaki drugačiji pristup ili reforme ovih sustava ne bi značile ništa drugo nego smanjenje prava iz zdravstvenog sustava i smanjenje i onako malih mirovina.Povećanje domaće proizvodnje, odnosno gospodarski rast je osnova za povećanje mirovina i bolju zdravstvenu zaštitu i više novca za obrazovanje.

Za uspostavljanje mjera za povećanja broja radnih mjesta i povećanje domaćeproizvodnje potrebno je od šest do dvanaest mjeseci. Međutim i prije tog roka može se provesti usklađivanje mirovina i njihov rast promjenom strukture proračunskih rashoda, odnosno preusmjeravanjem proračunskih izdataka. Prvi cilj javnih financija će biti smanjenje proračunskog deficita, ali ne smanjivanjem proračunskih rashoda ( oni trebaju ostati isti), nego povećanjem proračunskih prihoda iz povećanje domaće proizvodnje.Drugi ciljće biti preusmjeravanje rashoda prije svega u korist povećanja subvencija za domaću proizvodnju, obrazovanje, zdravstvo i mirovine, čime se omogućuje njihovo povećanje.

Zbog toga prioritet hrvatske politike je promjena „atipičnog“modela privređivanjakoji stimulira potrošnju, uvoz i zaduživanje u „tipični“ model koji stimulira proizvodnju, investicije, izvoz i zapošljavanje.Ta promjena će se postići promjenom redoslijeda ekonomskih politika gdje sada na prvo mjesto dolazi industrijska politika ( što i kako proizvoditi), zatim regionalna politika (gdje proizvoditi), financijska politika (kako financirati) i monetarna politika koja za sve prije navedeno treba osigurati dovoljno kvalitetnog novca.Na taj način osigurat će se dugoročan i stabilan rast koji će omogućiti i poboljšanje socijalnih uvjeta života i životnog standarda građana.

Pored prva dva prioriteta, povećanja broja radnih mjesta i poboljšanja socijalnih uvjeta življenja, treći prioritet hrvatske politike u narednom razdoblju je Politika ponašanja u Europskoj uniji kojom bi se zaštitili hrvatski nacionalni interesi.

Prije navedeno je dio temeljnog programa Hrvatske ekonomske inicijative (HEI) čiji je cilj zaustavljanje negativnih kretanja u hrvatskom gospodarskom i socijalnom životu i poticanje dugoročnog, stabilnog, održivog i ravnomjernog razvoja Hrvatske.

Ekonomska inicijativa će se za naredne Hrvatskeparlamentarne izbore pretvoriti i u političku inicijativu s ciljem sudjelovanja u vlasti.U osvajanje vlasti koalirat će sa Strankom umirovljenika odnosno, Blokom umirovljenici zajedno. Razloga za ovo koaliranje ima nekoliko. Prije svega, politika Hrvatske ekonomske inicijative temelji se, osim na otvaranju radnih mjesta igospodarskom rastu, ali ina socijalnoj pravdi i nasolidarnosti, uključujući i politiku dostojnih i rastućih mirovina. Pored toga, ljudi koji sustvarali i izgrađivali ovu državu, a to su umirovljenici, prema prirodi normalnog ljudskog ponašanja zainteresirani su da se njihovo djelo nastavi kroz gospodarski rast i ukupan razvoj Hrvatske isto kako je i njihova prirodna želja da njihovi unuci izgrade državu u kojoj će ugodno živjeti.Zbog toga je logičan koalicijski nastup na parlamentarnim izborima HEI BUZ zajedno.

Prof. dr.sc. Ljubo Jurčić