Iako su uglavnom znali da ni u 2011. neće biti usklađivanja mirovina, jer je to najavljeno već prigodom donošenja Državnog proračuna, umirovljenički krugovi su ipak razočarani. Brojne najave poskupljenja to razočaranje stalno dodatno potpiruju, jer ih velika većina već ni sada ne može podmirivati najosnovnije svakodnevne potrebe.

Svakim danom se povećava broj onih koji pripadaju u skupinu osiromašenih, ma kako nisko mi postavljali granicu siromaštva.

Umirovljenici su svjesni ukupnoga gospodarskog stanja u zemlji i velikih izdvajanja za pokrivanje i ovakvih mirovina, ali se teško mire s takvom pozicijom u koju su dovedeni manje-više lošom ekonomskom politikom u protekla dva desetljeća, neodgovornom politikom umirovljenja ljudi u dobi radno sposobnog stanovništva, neselektivnom politikom povlaštenih mirovina, a posebno stalnim pogoršanjem odnosa umirovljenika i zaposlenika. Ovo je važna spoznaja, jer se počesto nezadovoljstvo javnosti okreće protiv umirovljenika, iako su oni najmanje krivi za svoj nepovoljan položaj u društvu. U široj, nedovoljno upućenoj javnosti, stječe se pogrešan utisak da im umirovljenici na neki način bespravno uzimaju nešto što pripada drugima: oštećuju zdravstvo, školstvo, standard ostalih, zaustavljaju izdvajanja u razvoj. Treba jasno reći da nije tako.

Postojeći mirovinski sustav ne može opstati. Jasno je da nam predstoji duboko zadiranje u postojeći sustav, kako bi se održala njegova stabilnost i dugoročnija dugoročnija održivost. Tu nije dovoljno uskladiti ga s kretanjima na području Europske unije, iako pravila ponašanja moramo ne samo prihvatiti, već ih i provesti u praksi. Moramo poštivati neke naše specifičnosti i kloniti se brzopletosti u kopiranju rješenja koja su primijenili drugi.

Konkretno, gotovo bezglavo smo ‘utrčali’ u implementaciju drugog stupa, koji je urodio katastrofalnim rezultatima po nove umirovljenike. To ne znači da je drugi stup promašaj, dapače. Ali, nismo očito simulirali u kojem vremenskom razdoblju on može davati kvalitetne učinke. Kad šire razmatramo mjesto i ulogu mirovinskog tijela u našem društvu moramo imati na umu tri ključne dimenzije umirovljeničkog tijela: demografsku, socijalno-gospodarsku i – političku.

Zašto demografsku?

Hrvatska ima otprilike 4,4 milijuna stanovnika s tendencijom da svakih deset godina gubimo grad veličine Velike Gorice ili Karlovca. To znači da nas je svakog desetljeća otprilike 60-70.000 manje. Od spomenutog broja radno sposobno stanovništvo (između 15-64 godine) je oko 3,7 milijuna, a zaposleno je samo 1,7 milijuna. To znači da je radno aktivno ispod 50 posto stanovništva, najvećim dijelom žena.

Ne naziru se, nažalost, neki ozbiljniji izgledi za uključivanje ovih nesretnika koji se nalaze na burzama rada, njih trenutno oko 320.000. No, čak kad bismo i uspjeli nekim čudom sve njih uključiti u aktivne zaposlenike, odnos umirovljenika i zaposlenika bio bi i dalje vrlo nepovoljan. S tugom se prisjećamo odnosa koji je u tom pogledu vladao 1990. kad je iznosio 1 umirovljenik na 3,5 zaposlenika. U samo godinu dana, 1991, taj je odnos opao na 1:2,56 i tu počinje umirovljenička, ali i hrvatska gospodarska drama, kojoj se još uvijek ne nazire kraj.

Pogrešan model privatizacije, gubitak velikih tvornica koje su zapošljavale tisuće radnike, traženje rješenja u prijevremenoj mirovini uz otkup mirovinskog staža kod neprimjereno velikog broja zaposlenika doveli su do toga da se taj odnos stalno pogoršavao na račun zaposlenika. Dovoljno je reći da je Hrvatska samo u svojoj prerađivačkoj industriji 1990. zapošljavala 560.000 radnika, da bi taj broj danas jedva dosizao 218.000, opet sa stalnom tendencijom smanjivanja.

Zašto socijalno-gospodarsku?

U prosincu 2010. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imao je 1,491.330 osiguranika i 1,197.130 korisnika mirovine. Odnos umirovljenika i osiguranika sveden je na dosad najnižu razinu, koja je ispod 1:1,25. Stanje je alarmantno. Umirovljenici s pravom očekuju novi zamah hrvatskog gospodarstva, nova ulaganja u proizvodni sektor koji bi mogao apsorbirati dio stručne radne snage, očekuju snažniju poziciju turizma koji bi mogao zapošljavati, makar sezonski, dio nezaposlenih s nižim kvalifikacijama, posebno ženske radne snage koja prednjači. Umirovljenici su svjesni – a to ističemo u svakoj prilici da svoje bolje sutra mogu očekivati samo u uvjetima bržeg rasta gospodarstva, povećanog proizvodnog zapošljavanja i ukupno povećanih izvoznih rezultata. Oni stoga traže da se konačno krene s novim investicijskim ciklusom, koji pruža mogućnosti i domaćoj proizvodnji da se dokaže i da ostvari barem neke od postavljenih ciljeva.

Pogledajmo i socijalnu komponentu socijalno-gospodarske dimenzije umirovljeničkog pitanja. Prosječna mirovina u 2010. Iznosila je 2165,91 kunu. Udio u prosječnoj mjesečnoj plaći iznosio je samo 40,48 posto. Nepotrebno je posebno isticati da je tu očigledan promašaj u odnosu na predizborna obećanja da će se prosječna mirovina podići na 50 posto prosječne plaće. No, kad toj činjenici dodamo još nekoliko aktualnih brojki, socijalna komponenta prijeti ozbiljnim društvenim poremećajima.

Čak 78.718 korisnika mirovine ima prosjek od 248,36 kuna. Najžalosnije je da je među njima 46.163 korisnika starosne mirovine. I dalje, 100.980 korisnika ima prosječnu mirovinu u visini od 757,76 kuna (od toga starosnih korisnika 51.971); 133.821 korisnik ima prosječnu mirovinu od 1.271,04 kune (56.580 u starosnoj mirovini) i 252.139 umirovljenika s prosječnom mirovinom od 1.789,11 kuna (čak 100.667 u starosnoj mirovini). U najboljoj varijanti umirovljeniku dnevno pripada 30 kuna na dan, a onima s najnižim prosjekom samo 7 kuna. Koliko god nam gospodarska i financijska situacija bila teška, ovo je sramotno.

Zašto politička?

Ne treba smetnuti s uma da su umirovljenici najveća armija glasača. Ni jedna društvena skupina ne može ni izdaleka okupiti toliki broj. Oni mogu odlučivati o konačnom ishodu svakih izbora i time uvelike opredijeliti ne samo svoju sudbinu, nego sudbinu cijeloga društva.

Treba shvatiti – iako se to teško prihvaća – da veliki dio umirovljenika nema političkih ambicija i da je stranačko opredjeljivanje uglavnom i pretežito interesnog karaktera. Svoje mjesto na političkoj pozornici traže samo da bi koliko-toliko zaštitili svoje društvene pozicije i da bi, barem povremeno, upozoravali širu javnost na svoje postojanje i specifične probleme s kojima se sučeljavaju.

Toga trebaju biti svjesni čelnici umirovljeničkih stranaka i udruga. Prijedlog Deklaracije o osnovnim i neotuđivima pravima umirovljenika i ljudi starije životne dobi ozbiljan je dokument u hrvatskom društvu oko kojega se mogu okupiti umirovljenici, jer zadire u sva relevantna pitanja koja ih tište. Isto tako, treba pozdraviti stvaranje Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Vladi Republike Hrvatske kao zajedničkog savjetodavnog tijela Vlade i umirovljenika, iako do toga dolazi kasno pa se stječe utisak da je instrument predizborne kampanje u borbi za umirovljeničke glasove.

Ne bi se smjelo ponoviti negativno iskustvo da umirovljeničke stranke, kao na prošlim parlamentarnim izborima, dobiju oko 120.000 glasova, a samo jednog zastupnika!

Ukazali smo na ove tri važne komponente ukupnog društvenog, gospodarskog i političkog života samo sa željom da se pitanju rješavanja umirovljenika u Hrvatskoj krene ozbiljno, odgovorno i promišljeno. Sve tri spomenute dimenzije toliko su važne i ozbiljne, toliko dugoročno opasne, da svaka Vlada, svaki politički misleći čovjek u našem društvu mora imati jasan stav prema ovim pitanjima i ne smije umirovljeničku problematiku usmjeravati na sporedni kolosijek.