Realni pesimizam ili...

Koliko je aktualnim političkim garniturama stalo do boljitka hrvatske države i naroda u cjelini pokazalo je najnovije događanje naroda vezano uz obrazovni sustav. Naime bez političke podrške, novčane i organizacijke te medijske harange teško bi se skupio toliki broj ljudi na jednom mjesto. I to bez artikuliranih zahtjeva, ciljeva i uopće neke svrhe. No bitno je da se ne govori o iseljavanju mladih, senilizaciji stanovništva, korupcijama na svim razinama vlasti ili recimo blamaži oko izbora ustavnih sudaca. Još bi se moglo nabrajati takvih primjera  o kojima bi doista građani trebali podignuti glas i reći dosta je toga ali do toga ne dolazi. Ne dolazi jer nije foteljašima uvaljenim u političke stolice u interesu. A narod ko šiša. Neka govore i svađaju se oko reforme obrazovanja koja je ionako ostala jedina reforma od toliko obećavanih. Koga briga što nije bit u sadržaju obrazovanja već o vrijednim profesorima i učiteljima koji osvajaju svjetske nagrade u matematici, informatici, fizici, geografiji... Daleko je veći problem reforma visokog obrazovanja i osobito inkubatora novinara i politologa koji su utvrda liberalnog svjetonazora, a ismijavanja domoljublja i vjerskih osjećaja. Nije stoga čudno da je medijska bitku svake tradicionalne ili prohrvatske inicijative unaprijed izgubljena. (poput akcije Stranke umirovljenika Zastava u svaki stan).

Nadalje odgojna komponenta školstva potpuno je zanemarena, nasilje među učenicima i prema profesorima raste, nezainteresiranost pojedinih učenika za usvajanje znanja sve je veća jer ionako im tata i mama sve omoguće realni su problemi o kojima nitko ne govori. A uvjereni smo i važniji od sadržaja učenja. Naime uz današnju informatizaciju i dostupnost sadržaja onaj tko želi naučit  će i obrazovati se i bez administratorsko - birokratskog nametanja tema i sadržaja. Naravno kako pri tome treba osuvremeniti sadržaje, nastavne predmete i sustav obrazovanja ali o tome sudionici okupljanja diljem Hrvatske i interesantno i izvan domovine zasigurno nisu kompetentni i mjerodavni da bi odlučivali. Jer i njihova su djeca većinom neodgojena, razmažena i sada bi školski sustav trebao preuzeti i odgojnu komponentu koja se sve manje provodi u obitelji. I na kraju još jedan detalj koji se čini kao da nema veze s okupljanjem podršci obrazovne reforme. Riječ je o praznim tribinama na 25-oj obljetnici postrojavanja Zbora narodne garde. Umjesto da to bude praznik naše domovine i zahvalnost prema ljudima koji su nas obranili i omogućili da danas možemo uopće rasravljati u o obrazovnim reformama. No organiziranih dolazak na taj skup nije bilo, anacionalne televizijske mreže to nisu niti zabilježile i tako se sustavno rastaču sve vrijednosti Domovinskog rata i urušava teško stečena državnost. A sve pod krinkom globalizacije, europskog zajedništva, internacionalizacije i sličnih pokreta kojima narod dobro dođe da ih kao ovce vode. Koji je odgovor na ovaj dobro trasirani put gubljenja svoje samostalnosti i državnosti te vraćanja u Zvonimirovo prokletstvo. Pored sadašnjih političkih garnitura bojimo se kako nema odgovora ili bolje rečeno drugo nismo ni zaslužili. Zato zaboravimo na hrvatski jezik i intenzivno se pripremajmo za neki novi službeni jezik koji će se govoriti na ovim prostorima gdje je ne tako davno teško stvorena Hrvatska država.