Vozaj me nježno

Može li vrijednost nabave službenih vozila u Gradu Zagrebu biti viša od jednogodišnjeg budžeta Ureda predsjednice Republike?

Novca ima, samo ne stiže do krajnjih korisnika, povjerili smo ga ljudima bez skrupula. Političarima koji prvo misle na sebe i svoje potrebe, visoko cijene svoju sigurnost i udobnost. Skupo nam naplaćuju svoju viziju i misiju služenja javnom dobru. Potvrđuje nam to javna nabava službenih vozila za Grad Zagreb, Holding i druge gradske službe. Petmetarske limuzine, rastrošna terenska vozila, pogon 4 x 4, na stotine 'konja', blještavi aluminijski kotači, automatski mjenjači brzina, kožne obloge, luksuzna sigurnosna oprema..., zvuči kao menadžerski vozni park uspješne multinacionalne kompanije ili međunarodne banke.

Zašto čak i lokalni političari, dužnosnici i direktori žele u javnosti ostavljati dojam uspješnih menadžera, tajkuna, burzovnih mešetara ili dioničara? Jesu li to kompleksi, traume iz djetinjstva? Zašto novac građana troše na luksuz, neprimjeren stvarnom stanju u gradu i državi? Može li si prezaduženi grad poput Zagreba dopustiti samo za vozila trošak koji nadmašuje, primjerice, jednogodišnji budžet Ureda predsjednice Republike?

Naslušali smo se već svih prigodnih opravdanja: skuplja i kvalitetnija vozila su, ustvari, štedljivija i racionalnija nabava, službena vozila prelaze tri do četiri puta veću kilometražu godišnje od prosjeka, riječ je o leasingu, nakon isteka 48 mjeseci vozila se više ne isplati održavati... Malo tko više vjeruje u nemušta opravdanja za uživanje u neprimjerenom i – što je važnije – nezasluženom luksuzu. Automobilske kuće najviše vole takve narudžbe, javnu nabavu, leasing paketi vrhunska su zarada za agencije i zastupnike proizvođača, tek nešto jeftinije i povoljnije od rent-a-cara. Takav način zakupa ili najma vozila u razvijenom zapadnom kapitalizmu mora imati opravdanje u postizanju visoke zarade, u koju se ukalkulira trošak amortizacije sredstva za rad, službenog vozila. Koliko su u Hrvatskoj (svi) političari doprinjeli boljitku nacije vozeći se u (pre)skupim limuzinama, znate i sami.

Istovremeno, prosjek starosti voznog parka u Hrvata narastao je na 12,5 godina. Zašto to zabrinjava državu? Nakon deset godina starosti više se ne plaća godišnji porez na motorna vozila, Ministarstvu financija prijeti manjak od 145 milijuna kuna. Nije teško pretpostaviti da će se vladajuća ekipa već nekako dosjetiti kako namiriti taj gubitak, duboko zavaljeni u kožna sjedala, iza zatamnjenih stakala klimatiziranog mobilnog ureda. Neće narodu olakšati kupnju novog automobila ili, nedaj Bože, smanjiti davanja. Oni ne znaju koliko stoji zimska guma za luksuzni terenac, ne zanima ih cijena godišnjeg servisa za automobil prestižne marke, ne pitajte ih kako održavati staru kramu zamjenskim ili rabljenim rezervnim dijelovima. Oni će se i dalje voziti luksuzno. A nas će vozati.