Mediji u funkciji politike
Nekada su javno mnijenje kreirali odlični govornici, marketinške aktivnosti niskog intenziteta (plakati, letci, tribine....) ili, recimo, radio emisije dok je danas težište prebačeno na društvene mreže i elektronske medije. Bez ikakve cenzure, kontrole ili, ako hoćete, uredničke odgovornosti, objavljuje se sve i svašta, a mediji koji se koliko toliko pridržavaju zakona, reda ili nekih moralnih ograda nevješto prenose takve umotvorine. Riječ je, naravno, o citiranju facebook objava, twitter poruka ili fotografija s Instagrama. Mediji koji se diče svojom nezavisnošću, a sve više i raznorazne udruge, koriste ovakvu situaciju za samopromociju, a u posljednje vrijeme i za otvorenu političku promidžbu. Pri tome je potpuno jasno da postulat nezavisnosti nije moguć, kao što nije realno i djelovanje nezavisnih političara. Naime, svi oni ipak moraju nekoga ili nešto zastupati, o nečemu ovise ili svoje djelovanje i opstanak jednostavno temelje na sintagmi nezavisnosti. Zbog toga bi za sve bilo bolje da se otvoreno svrstaju ne neku od strana, a ne da zavaravaju sami sebe i svoju okolinu.
No, vratimo se na bit stvari, a to je stvaranje klime ucjena, blaćenja i neopravdanog sramoćenja koje je vrlo teško spriječiti, a posljedice su dalekosežne. Pri tome autori i izvori takvih djela često ostaju nekažnjeni i nesmetano ostaju u sedlu. Jedan od najboljih primjera takvog djelovanja možemo vidjeti na primjeru Jutarnjeg lista koji je u jeku predizborne kampanje na pretprošlim parlamentarnim izborima objavio na naslovnici fotografiju presjednika Stranke umirovljenika. I ne bi tu ništa bilo loše da uz fotografiju nije napisan tekst kako je riječ o lažnom umirovljeniku na čelu jedne umirovljeničke stranke. Nakon nekoliko mjeseci dokazana je potpuna nesitinitost teksta, ali politička šteta je bila učinjena. Umirovljenici su ostali bez nekoliko očekivanih saborskih mandata, a dobro zakamuflirani centri zakulisnih igara postigli su svoje.
Ovih dana ponovno se možemo uvjeriti kako je isti list izgubio još nekoliko parnica, ali unatoč tome njegovi novinari i urednici uredno primaju ogromne plaće. S druge strane, ti isti novinari napadaju zbog velikih plaća i privilegija političke neistomišljenike i stvaraju ozračje linča i medijske hajke. Postavlja se stoga logično pitanje: tko je financijer ovog medija kada samo za njihove plaće koje se kreću od 40 do 100 tisuća kuna treba izdvojiti daleko više nego što zarade od prodaje novina i reklama? I tako se vrtimo godinama u krug, hranimo negativnostima i crnim kronikama te očekujemo konačno neovisan i pouzdan medijski izvor. Ne trebamo novinare lešinare koji svojim pisanjem stvaraju pakao pojedincima i njihovim obiteljima, ne trebamo aktiviste koji žive od destrukcija i prosvjeda, kvaziznanstvenika i političkih karijerista. Svi oni čine skladnu i povezanu cjelinu, a sadašnja politička oporba pravi je majstor u takvom rašomonu. Nije niti čudno jer, ipak su godinama ulagali u partijske škole, tečajeve i mrežu agenata što se ne može riješiti samo pukim prijelazom u demokraciju.
No, to ne znači kako je rješenje u lustraciji ili registru izdajnika. Odgovor je u stabilnom funkcioniranju države, poticanju domoljublja i tradicionalnih vrijednosti, tolerancije i pozitivnih društvenih vrijednosti. Zar netko može reći da država nije u stanju ili se ne može obračunati s izdajnicima, profiterima ili lupežima najgore vrste? Ako je to točno, onda je bolje da se odreknemo svog suvereniteta i kao stotinama godina prije toga postanemo vazali pod nečijim tuđim jarmom! Ako se to jednog dana i dogodi za to će u prvom redu i najveću krivicu snositi političari, a na medije i predstavnike tzv. sedme sile nitko se neće ni sjetiti. Zato je pred svim političarima i političkim strankama velika, daleko najveća odgovornost, a tko ju nije u stanju prihvatiti bilo bi najbolje da se počne baviti nekim drugim poslom.
Žarko Delač
tajnik Stranke umirovljenika