Crna lista od koje se crveni država
Već je vidljivo da je pokazivanje mišića prema onima koji nisu isplatili plaće ustvari manifestacija nemoći države u provođenju reformi i jednakosti pred zakonom
Vlastima u Hrvatskoj ne ide s popisima, ni na državnoj niti na lokalnoj razini. Još nisu razriješene sve administrativne prepreke za isplatu novčane pomoći stradalima u nedavnim poplavama, a već je u središtu pažnje nova popisivačka kontroverza –crna listaonih koji ne isplaćuju plaće. Popis stanovništva, popis branitelja, popis poreznih dužnika, popis stradalnika za pomoć Crvenog križa, popis tvrtki i poduzetnika... Svima je zajednička činjenica da u svakom slučaju izazivaju ljutnju – onih koji bi trebali biti na popisu, a ipak iz nekog razloga nisu ili, pak, onih koji smatraju da su neopravdano izloženi javnim pogledima i sramoti.
Baš je tako i s našom novomnacionalnom zabavom, još jednim populističkim trikom u režiji Ministarstva financija – već naredni dan u medijima su se pojavili demantiji nekih tvrtki, dok jedan vlasnik tvrtke uz objavu svoje slike izjavljuje: "Nisam sebi isplatio plaću jer nisam mogao naplatiti potraživanjaa" Ako je na crnoj listi, svojevrsnom stupu srama, poduzetnik koji je ujedno i jedini zaposlenik, kakva je onda svrha ovakvog popisa? Znamo tek jedan kriterij za sastavljanje takve liste – nisu isplatili plaće više od tri mjeseca – i to su potvrdili ispunom posebnog obrasca nadležnoj poreznoj upravi. Među takvim je ozloglašenim kršiteljima zakona velik broj jednostavnih društava s ograničenom odgovornošću, tvrtki koje su osnovane za 10 kuna na poticaj iste one države koja ih sad stavlja na stup srama. Platili su sve doprinose, ali kad su priznali da nemaju za plaće, slijedi javna kazna. Sreća njihova da nismo u srednjem vijeku jer, neki od njih možda bi završili u okovima na središnjem gradskom trgu. Prolaznici bi ih šutirali u stražnjicu ili gađali trulim povrćem.
Pravenegativcekoji bi trebali biti na ovakvom stupu srama zamišljamo kao ohole poduzetnike koji na sve moguće načine izvlače dobit iz tvrtke, ne plaćaju poreze i doprinose, stalno su ugubicima, a kupuju luksuzne jahte i automobile, odu na dugotrajan ljetni odmor ostavljajući svoje radnike bez prihoda... Ne znamo, međutim, koliko je takvih na ovom neslavnom popisu Ministarstva financija, kao što ne znamo kome je sve oprošten dug prema državi, u kojem iznosu i – zašto? Takve informacije, istina, kruže od medija do medija, ali popis takve vrste nećemo vidjeti.
Država će radije kazniti one koji su preuzeli rizik, u ovim teškim vremenima pokušali pokrenuti neki poslić i nadali se da će ga možda i naplatiti. Nakon ovakve nepromišljene packe države-maćehe mnogi će vjerojatno reći:Što mi je ovo trebalo?Dok sam fušao nitko me ništa nije pitao! Konačno, imamo li točna saznanja koliko je neisplata plaća (i propalih tvrtki) skrivila ta ista "stroga" država, kao izdašna naručiteljica niza poslova i usluga za svoje potrebe? O tom začaranom krugu državnog novca postoje na tisuće priča i sudionika, ali niti jedan popis.