ZAMISLITE OVO:

Početak je XIX. stoljeća, a kmetstvo samo što nije i formalno ukinuto. Stanovništvo živi uglavnom na selu. Organizirano je u tzv. obiteljske zadruge. U velikim kućama živi po četiri naraštaja iste obitelji Obiteljski patrijarh – djed ili pradjed – sretan je kad se najmlađi žene, a mnogo goluždrave dječice valjaju po prašini. Podmladak u obitelji jednako je važan kao i podmladak u staji ili toru. Radi se naporno na polju, u vrtu, voćnjaku u štali. Posla ima za svakoga, čak i za lokalnog blesu, ili seosku ludu. Ako ništa drugo, umjesto žena on će žeteocima odnijeti hranu i piće. Tehnologija kojom raspolažu nije se bitno promijenila barem dva tisućljeća: srp. kosa, čekić, nakovanj, sjekira, nož… a odlično je ako umjesto drvenog rala kojeg vuku volovi, obitelj ima metalni plug kojega vuku teški konji.

A SAD STISNITE FAST FORWARD:

Danas se strojevima može raditi sve: proizvoditi sve, od hrane do aviona, a uskoro u samoposluživanjima neće biti potrebni ni skladištari, vozači viljuškara ili blagajnice. I ovo posljednje mogu raditi strojevi. I vojska nezaposlenih na rubi gladi, pod prijetnjama ovrha u dužničkom ropstvu. Samo, s jednom razlikom: danas ni robovi nemaju gdje raditi!

Je li rješenje da se vratimo životu s početka XIX. stoljeća? Ne mislim samo onoj »idili« samoodrživih obiteljskih zadruga na čelu s obiteljskim patrijarhom, kakvu je opisao Josip Kozarac. Mislim na Englesku od 1811. godine, kada su se radnici, vođeni primjerom razbijača strojeva Nedom Luddom, nezadovoljni uvjetima zapošljavanja i konkurencijom koju su zaposlenicima činili strojevi u začecima industrijske revolucije, strojeve uništavali jer su im »uzeli posao«. Luddistički pokret je do sredine XIX. stoljeća vodio ratove s državom, kada su i posljednji proplamsaji pobune protivstrojeva ugušeni u krvi. Tko je bolje prošao deportiran je u kolonije gdje je fizičkog posla bilo koliko ti srce želi. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo.

Vrijeme je da ponovim pitanje: Je li rješenje da se vratimo pobuni protiv strojeva kao što je to bilo na početku XIX. stoljeća?

Za neke je ljude danas doista rješenje da se vrate selu, napuste automobile, internet, umjetna gnojiva… a umjesto povezanosti s električnom mrežom radije su za međusobnu ljudsku povezanost. Već njihova djeca nije sigurno da će biti oduševljena životnim stilom svojih roditelja. Jer to nije rješenje.

ŠTO JEST RJEŠENJE?

Za luddistički je pokret, kao zabludu, pravo rješenje bio radnički pokret. Strojevi – da, ali ne 16-satno radno vrijeme djece. Zahtjev o »tri puta osam«, osam sati rada, osam sati sna i osam sati posvećenosti sebi, kulturi, obitelji, stvorio je početkom XX. stoljeća ravnotežu ljudi i još boljih strojeva nego pedeset godina prije. I uz manje produktivnu tehnologiju imali smo puni zaposlenost potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća. Nije to bilo preveliko obilje, ali je bilo nekog spokoja, tko nije previše zainteresirano čitao po prvih desetak stranica novina.

I da ne budemo nepravedni, slično se spokojno živjelo i u drugim razvijenim, pa i srednje razvijenim zemljama. U to se vrijeme govorilo o tome da sve zemlje imaju pravo na takav stupanj razvoja.

A danas? Danas uz beskrajno produktivnije strojeve mnoštvo je ljudi čak u razvijenim zemljama na rubu egzistencije. Osjećamo to i sami. Sustav u kojemu živimo, kažu, nije sasvim pravedan, ali je dosad najmanje loš. Najmanje loš?

BOGATSTVO U RUKAMA PREBOGATE MIKROMANJINE

Gdje je onda sve to bogatstvo koje se stvara? U jako bogatim državama u rukama prebogate mikromanjine. I najbogatje države su danas zadužene. Jedino je privatno vlasništvo nedodirljivo. Manje bogate države također grcaju u dugovima uz nezaposlenost i sve ostale poznate fenomene. Nešto je manje ultrabogatih i nešto je više korupcije. Država se lomi između smanjivanja broja zaposlenih u državnim službama i poduzećima, i njihovoga povećavanja, ne bi li se u krizi povećala potrošnja.

I jedni i drugi pozivaju se na potrebu za štednjom, ali je jasno da kada kažu da za neku inicijativu »nema novca« kako je tu frazu potrebno prevesti sa »ne želimo na to trošiti jer trošimo na nešto drugo«. Naravno, riječ je o reciklaži sve manjoj masi novca izvučenih od poreskih obveznika iz realnog sektora.

PRVA VELIKA USTAVNA EKONOMSKA NOVOST U XXI. STOLJEĆU

U Švicarskoj su se odlučili na pomirbu svih tih proturječnosti. Dvije inicijativne skupine za referendum o uvođenju temeljnog bezuvjetnog prihoda građana prikupile su dosad 110.000 potpisa. Za pokretanje referenduma dovoljno ih je 100.000. One, međutim, do kraja kolovoza tvrde da će prikupiti još 20 tisuća potpisa. Prođe li ta narodna inicijativa u Švicarskoj i na referendumu bit će to prva velika ustavna ekonomska novost u XXI. stoljeću!

Temeljni bezuvjetno zajamčeni prihod za svakog pojedinca stara je ekonomska ideja koju su mnogi otpisivali kao »previše idealističku«. Prvi su joj zagovaratelji bili upravo politički ekonomisti i filozofi kao što su Belgijac Philippe van Parijs, Šveđanin Gunnar Adler-Karlsson, Nijemac Götz Werner, Nizozemac Saar Boerlage, Austrijanac Herwig Büchele, Francuzi Yoland Bresson i André Gorz, Michael Hardt i Antonio Negri, Amerikanac Charles Murray, Keith Rankin, Novozelanđanin Gareth Morgan, Španjolac Daniel Raventós, Finac Osmo Soininvaara, Britanac Guy Standing, Brazilac Eduardo Suplicy i nešto mlađi Belgijac Walter van Trier.

NEGATIVNI POREZ NA PRIHOD

U obliku svojevrsnog »negativnog poreza na prihod« među Amerikancima ga je zagovarao čak nobelovac Milton Friedman, Robert Anton Wilson i Gary Johnson u obliku »predisplate povrata poreza« te Charles Murray, sve redom kapitalistički libertarijanci. Ni socijalistički ekonomisti kao što su Oskar Lange, Abba Lerner, John Roemer, James Yunker i James Meade nisu izostali u potpori. Još 1968. godine za takvu su se inicijativu u SAD-u zauzimali James Tobin, Paul Samuelson, John Kenneth Galbraith i još 1200 ekonomista koji su potpisali dokument kojim se poziva Kongres SAD-a da već te godine uvede sustav jastava prihoda i poticaja.

U SAD-u neki oblik sličan takav sustav već postoji na Aljasci, Namibiji, Iranu, Indiji, Brazilu, Danskoj (iznos od 100 dolara na dan). Za bezuvjetni temeljni prihod građanina postoji i europska inicijativa te u Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Velikoj britaniji, Norveškoj, Mađarskoj, Brazilu, Iranu i Japanu. U europskim zemljama za takve se inicijative zauzimaju stranke od centra do lijevih. Jedan od snažnijih zagovornika da se on uvede u cijeloj Europskoj uniji su pripadnici piratskih stranaka i pokreta te frakcija Zelenih i Pirata u Europskom parlamentu.

Bezuvjetni se temeljni prihod građanina u razvijenim zemljama danas smatra ljudskim pravom

Računice kažu da taj institut državu čini jeftinijom i jednostavnijom. Korist je nesumnjiva za građane. Današnje ankete kažu da bi se Švicarci danas odlučili da ga uvedu s većinom od 68 posto! Nakon prikupljenih potpisa ondje će imati još dvije godine da o svemu temeljito rasprave.

ŠTO JE TO?