O ODNOSU VLASTI I ,,NJIHOVIH,, JAVNIH TVRTKI PREMA POTROŠAČIMA

Odnosi na području opskrbe potrošača ,,javnim uslugama,, u pravnom smislu, uređeni su Zakonom o zaštiti potrošača, NN. .

Tako se čl. 24 . st. 1. -Zakona utvrđuje što se smatra javnim uslugama (distribucija i opskrba električnom energijom, distribucija i opskrba plinom, distribucija i opskrba toplinskom energijom, opskrba pitkom vodom, odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda, prijevoz putnika u javnom prometu, poštanske usluge, održavanje čistoće, odlaganje komunalnog otpada, održavanje groblja i krematorija i prijevoz pokojnika, obavljanje dimnjačarskih poslova i javne telekomunikacijske usluge).

Stavkom 2. istog članka određuje se da potrošačima javna usluga mora biti obračunata primjenom cijena utvrđenim posebnim propisima, što je naoko prihvatljivo, jer je za očekivati da ti ,,posebni propisi,, vode računa o normalnom stanju stvari. Međutim, već se u st. 3. toga članka unosi nešto iza čega se krije naša – hrvatska posla.

Naime, u tome stavku se kaže da prodaja javnih usluga, kada to priroda javnih usluga dopušta, mora biti obračunata prema potrošnji. Ovaj insert, kada to priroda javnih usluga dopušta, predstavlja kukavičje jaje, koje ,,javna poduzeća,, debelo koriste, jer nitko do sada, bez obzira na formalno zaduženje, ne utvrđuje što priroda usluge dopuša a što ne, pa se u našem zagrebačkom Holdingu, koji je osnovan s ciljem da racionalnije posluje, valjda ne radi visokih plaća i prekobrojnih u njemju, nego i da građanima pruža jeftinije usluge, blago rečeno, čudno ponašaju.

Nažalost, tu se dogodilo sve suprotno i ništa se od takve prethodne retorike gradonačelnika Bandića nije ostvarilo, osim visokih plaća i enormnog broja zaposlenih u Holdingu.

U višekratnim javnim obrazloženjima direktora Holdinga, gosp. Čovića, to se moglo najbolje isčitati.

Naime, upao je u zamku pred potrošačima kada je uspoređivao Minhen i Zagreb, konstatiravši kako u ,,minhenskom holdingu,, ima 7.000 zaposlenih, a u zagrebačkom 13.000.

Ako usporedimo veličinu Minhena i Zagreba, onda bi taj broj zaposlenih trebao biti u najmanju ruku obrnute veličine. Gdje je tu Bandićeva racionalnost i čime se taj naš neracionalni holding pokriva? –Na razne načine, u koje sad ne bih ulazio, jer je to stvar Skupštine Grada Zagreba, ali bih se vratio na cijene usluga i onu odredbu Zakona –kad to priroda dopušta.

Čini mi se da se iza toga krije razumski nedopustiv postupak da Holding obračunava količinu smeća po kućanstvo prema četvornim metrima prostora, a ne po broju osoba koje u tome prostoru borave. Postavlja se pitanje – kakve veze imaju četvorni metri i količina smeća? Zar bi smeće proizvodili podovi i zidovi stambenog prostora ako u njemu nebi bilo živih ljudi?

Ni jedno ni drugo nije normalno da bude osnovica za obračun te usluge, već stvarna količina proizvedenog smeća. (neki gradovi u Hrvatskoj su to logično i pravično riješili, a Holdingu se ne žuri, jer se dočepao krave muzare, koja se zove potrošač).

Ista stvar je s vodom čija se potrošnja mjeri ,,precizno,, vodomjerima. I tu se dodaje harač u obliku dodatnih doprinosa temeljem četvornih metara prostora stana i kuće s pomoćnim objektima, pa se domaćinstvo s manjim brojem članova tereti više, nego one s većim, što dovodi do apsurda.

Po istoj špranci najavljena je i obračun potrošnja plina.

Tome treba pridodati slučaj s toplanama kao gradskim javnim poduzećima u koje se uplela vrhovna vlast i generirala cijene grijanja, a prije toga i cijene struje i plina, ponegdje i protivno nastojanja lokalne vlasti.

Voda, struja, smdeće i plin su mjerljive veličine i svuda se u svijetu naplaćuju po odgovarajućim veličinama, kubiku, kilovatu ili kilogramu, ali se u tome ne ravnamo po tome svijetu, jer je ovakav način za nekoga profitabilniji.

Ovakve ,,uravnilovke,, ne samo da štete hrvatskim potrošačime materijalno, već otvaraju pitanje kršenja Ustava RH, pema kojemu svi moraju pred Ustavom biti jednaki, ali vjerojatno ne po svome broju, već po svome individualnom ustavnom statusu, pa je nedvojbeno koju poziciju zauzima vlast u konkretnim okolnostima koja je prva pozvana na poštivanja Ustava RH.

Sve to posebno pogađa treću dob hrvatske populacije o kojoj nitko ne vodi računa.

Umirovljeničke stranke su preokupirane borbom za vlast, kao i sve druge, ali ovakvih, konkretnih pitanja nema u njihovim programima.

Otrcanim izjavama da će to riješiti ,,institucije pravne države,, takva pitanja je nemoguće riješiti, pa ta krilatica ostaje samo paravan za bezočnu pljačku hrvatskih građana.

Nakon svega, hrvatskim građanima ostaje pitanje – dokad tako?

Rudolf Mažuran, dipl. oec., Zagreb