Glavni politički događaj ovog tjedna i mjeseca, a može biti i godine dolazak je

predsjednika RS u Hrvatsku.

Pri tome je ovaj posjet rasvijetljen s različitih aspekata ,

o njemu su svoje mišljenje izrekli mnogi znani i neznani , a mediji su pri tome odigrali

značajnu ulogu. Ipak nakon što se manje više euforija stišala, interesantno je ipak još

jednom ponoviti ili primijetiti nekoliko stvari. U prvom redu ne možemo se oteti dojmu

kako

održani prosvjedni skup nije imao pravu svrhu, cilj i motivacijsku sinergiju.

Potpuno razumjevši udovice i ratne veterane koji su ogorčeni dolaskom, kako kažu,

četnika u Hrvatsku

nije nam jasno što se željelo postići podsjećanjem predsjednika

Srbije na davno održani govor. Kao da on ne zna što je radio, a dodatno je samo

javno potvrdio kako nije ponizan i spreman na isprike. Stoga je energija uložena u taj

skup uzalud uložena i postojalo je daleko boljih, efikasnijih i suvremenijih načina da

se čuje glas udovica i branitelja. No o tome su trebali voditi brigu i naši domaćini te

recimo u protokol uvrstiti predstavnike ovih najranjivijih skupina iz Domovinskog rata.

Bila je to prilika da se gostu na civiliziran i dostojanstven način uruči prigodna

monografija, ratni trofej ili znanstveno potkrijepljeni povijesni osvrt i činjenice o

uzrocima i posljedicama Domovinskog rata. Ovako zahvaljujući našim političarima

koji su po tko zna koji puta pokazali nejedinstvo i partikularne interese potpuno smo

izgubili početnu poziciju i prednost domaćeg terena. Upravo zbog njih danas smo

suočeni s demografskom katastrofom i s druge strane oduševljenjem mladog

vukovarca koji je dobio posao za 3 200 kuna. Vučić ili netko drugi nije nam kriv što

smo ponovno pokazali političko nejedinstvo i egoizam ili što nam pojedinci u vrhu

vlasti pripadaju različitim lobističkim skupinama. Nije nam kriv i što mu

njegovi

novinari postavljaju unaprijed pripremljena pitanja dok kod nas to nije moguće. Nije

dovoljno pri tome samo iskazivati hrabrost jer morali bi imati više hrabrosti i mudrosti

u korištenju diplomacije u interesu Republike Hrvatske.

Ovako nažalost možemo samo konstatirati kako nam je Vučić u svim segmentima

očitao lekciju poput uručivanja matičnih knjiga iz Dvora na uni, nazočnost skupštini

srpskog narodnog vijeća u dvorani Lisinski do unošenja razdora između branitelja i

predsjednice i saborskih prepucavanja i svađa. Osvrt možemo zaključiti

konstatacijom kako moramo shvatiti da nam je susjedna Srbija ipak važnija od

recimo Danske ili Finske ali isto tako moramo imati na umu i uvijek aktualna

predviđanja Brune Bušića iz 1975 godine.