Dogodili bi se prijevremeni izbori - jer su građani glasovali za Milanovićev, a ne za bilo koji SDP - na kojima bi SDP sasvim sigurno izgubio vlast. Na prijevremenim izborima SDP ne bi imao nikakve šanse jer bi stranka bila obilježena predubokim unutarnjim sukobima, kojima su glavni protagonisti nepopularni Milanović i aferama obilježeniLinić. U ovom trenutku tražiti Milanovićevu smjenu ne znači, ustvari, ništa drugo nego žurno dovoditi Karamarka na vlast.

Članovi Predsjedništva Socijaldemokratske partije - uz sva ograničenja koja katkad pokazuju - lako su prepoznali tu situaciju, pa im stoga nije palo na pamet da pokušaju smijeniti svog predsjednika. U samoj prirodi političkih stranaka nije svojevoljno odricanje od vlasti, nego želja za vladanjem. Utoliko je svakom racionalnom političkom promatraču moralo biti jasno da u SDP-u neće i ne može doći ni do kakve šire i dugotrajnije pobune, a kamoli do smjene Zorana Milanovića.

Neodrživ odnos

Pogotovo zato što odlazak Slavka Linića nije bio neočekivan, još od slučaja Šegon: primjerice, jedan od Milanovićevih ministara, za kojeg se ovih dana u medijima tvrdi da je oštro kritizirao premijera na sjednici Predsjedništva SDP-a, prije otprilike dva mjeseca kazao mi je doslovno sljedeće: “Odnos između Linića i Milanovića postao je neodrživ. Ne samo zbogBranka Šegona, nego zbog više ljudi s kojima se Linić okružio, a koji su vrlo bogati i u čije porijeklo novca svi mi sumnjamo. Logično je očekivati da Linić ode, a onda se svi moramo skupiti oko Zorana i pokušati oživjeti stranku.”

Taj je ministar, dakle, unaprijed i bezuvjetno podržao Milanovića i u slučaju Linićeva odlaska. Što je i logično.

SDP nije stranka sklona podjelama: SDP je stabilna i relativno ozbiljna politička stranka (nažalost, s dosta slabim kadrovima), u kojoj se jako poštuju hijerarhija i zajednički interesi. SDP je, dapače, jedina veća naša politička stranka u kojoj se nikada nije dogodio pokušaj puča ili veći raskol. Što, naravno, ne znači da se šefovi SDP-a nisu rješavali onih svojih suradnika za koje su u određenom trenutku bili procijenili da su opasni za stranku.

Tako se, primjerice,Ivica Račanpočetkom dvijetisućitih riješioZdravka Tomca. Profesor Tomac danas nije važna politička osoba, ali je 1992. godine bio SDP-ov predstavnik u Vladi demokratskog jedinstva, a 1997. godine predsjednički kandidat SDP-a, koji je na tim izborima prošao ponešto bolje (osvojio je gotovo pola milijuna glasova) od danas zamalo kanoniziranogVlade Gotovca.

Po istraživanjima javnog mišljenja, dr. Tomac neko je vrijeme bio znatno popularniji od Ivice Račana, no Račan ga je svejedno s lakoćom izbacio iz stranke (pokazalo se da je to bila izvrsna odluka), što se, naravno, nije odrazilo na SDP-ovu snagu, jer je ta stranka, kao brand, puno jača od bilo kojeg njenog pojedinca.

Esdepeovci su, međutim, i prilično sentimentalni: mnogi od njih žive u pomalo izoliranom političkom svijetu što ga je od ranih devedesetih bio stvarao Ivica Račan.

Razbijena idila

Slavko Linić i riječka grupa važan su dio tog svijeta, čiju je idilu odjednom razbio Zoran Milanović, koji spram Linića, gospođeOpačićili gospodina Leke, i dalje, premda višestruko izabrani predsjednik, ima status newcomera u stranci. I zato je, među ostalim, Linićevo smjenjivanje izazvalo određeni šok u SDP-u i u dijelu ljevičarske javnosti. No, nezadovoljstvo, pa i ogorčenost su jedno, a mogućnost gubitka vlasti i raskola u stranci sasvim su drugo pitanje: utoliko je, uistinu, prilično nerealno raspravljati o smjenjivanju predsjednika stranke i Vlade.

Ovdje je, zapravo, važnije zapitati se bi li stanje u SDP-u bilo bolje da afera Spačva nije otkrivena? Uvjereni smo da ne bi. Evo što kažu činjenice.

Neprijeporno je da je država zemljište koje po dvije neovisne procjene vrijedi šest milijuna kuna platila 33 milijuna kuna. Neprijeporno je da je na ugovoru, kojim država pristaje to zemljište platiti 33 milijuna kuna, potpis ministra financija Slavka Linića. Neprijeporno je da je predsjednik Vlade, čim je doznato za taj slučaj, tražio od Slavka Linića da intervenira: za tu činjenicu, koju Linić negira u svom pismu, postoji više svjedoka u samoj Vladi. Neprijeporno je da Linić nije poduzeo ništa nego se i sada brani tezom kako je sve činio po zakonu: okej, ali to nitko i ne osporava. Nije problem u zakonskim postupcima, nego u očigledno lažnoj, peterostruko prenapuhanoj cijeni zemljišta, na koju je ministar financija bio pristao i koje se držao i nakon što ga je predsjednik Vlade upozorio na golemu razliku između procjena.

I što je sada Milanović trebao učiniti? Staviti stvari pod tepih kako bi u SDP-u svi ostali sretni i zadovoljni?

Milanović bez izbora

Nema sumnje da bi baš tako postupioIvo Sanader, ali i mnogi drugi bivši HDZ-ovi državni dužnosnici, zbog čega smo, uostalom, i dobili ovakvu, korupcijom isprepletenu državu. Naprotiv, jedino što Zoran Milanović jest mogao učiniti je smjenjivanje Slavka Linića zbog sumnjive državne transakcije na kojoj je proračun izgubio 27 milijuna kuna. I prepuštanje cijelog slučaja policiji i DORH-u. Bez obzira na predvidljivo izazivanje nezadovoljstva u dijelu SDP-a.

Da nije tako postupio, Zoran Milanović uistinu bi riskirao izjednačavanje SDP-a s HDZ-om: poslije slučaja sisačke županice, koju je sam premijer predugo branio, poslije slučaja Branka Šegona, kojeg je Milanović trebao smijeniti prvoga dana izbijanja afere, predsjednik SDP-a zaista nije mogao tolerirati najveći financijski skandal u povijesti te stranke, bez obzira na rezultate skorašnjih izbora za Europski parlament.

Jasno je da će SDP vrlo loše proći na tim izborima i da će se rejting stranke u idućim tjednima dodatno srušiti. No, to je mnogo bolja opcija nego da SDP i njegov premijer prikrivaju skandal težak 27 milijuna kuna. Ovako stranka ima dovoljno vremena da se oporavi do parlamentarnih izbora, na kojima neće biti bez šanse, pogotovo ako sljedeće godine uistinu dođe do ekonomskog oporavka, na što bi možda mogli upućivati prvi donekle optimistični pokazatelji, poput rasta izvoza, rasta proizvodnje i zaustavljanja rasta nezaposlenosti.

Ono što posebno čudi u slučaju Spačva jesu reakcije nekih vodećih članova Socijaldemokratske partije, koji su se, nažalost, počeli ponašati kao članovi Hrvatske demokratske zajednice. Što, pobogu, znači zahtjev da se o Linićevu izbacivanju iz Vlade moralo prvo raspraviti u stranci? Pa Linić nije izbačen zbog političkih razmimoilaženja, o kojima bi stranka trebala raspravljati, nego zbog potpisa pod preuveličanu cijenu zemljišta. Treba li Predsjedništvo SDP-a raspravljati o 27 milijuna kuna razlike u procjeni zemlje? Mislim da ne, premda bi se baš o tome raspravljalo na sjednicama vodstva HDZ-a, i uTuđmanovo, i u Sanaderovo vrijeme, kao i na sastancima čelništva SKH prije 1990. godine.

Potencijalni kriminal

Činjenice kažu da slučaj Spačva nije o politici, nego, prvenstveno, o potencijalnom kriminalu ili barem o neodgovornom trošenju državnog novca. Čak i mogućnost da je Zoran Milanović iskoristio slučaj Spačva kako bi se napokon riješio Slavka Linića ne umanjuje točnost Linićeva potpisa.

S druge strane, Milanović sada može reći kako je Linića - da ga je po svaku cijenu želio smijeniti - mogao smijeniti čim je dobio dokumentaciju o Spačvi: umjesto toga, premijer je dao ministru financija nekoliko mjeseci time outa da pokuša popraviti pogrešku. Nije jasno zašto je to Linić odbio učiniti: nadamo se da će o tome progovoriti u nekom od intervjua koje je najavio poslije 25. svibnja.

Čiste ruke

Za cjelokupnu hrvatsku političku scenu sada je, naravno, važno što će se događati sa Socijaldemokratskom partijom.

Prije svega, premijer Milanović trebao bi nastaviti provoditi politiku čistih ruku, te dalje vršiti pritisak na sve one skupine u svojoj stranci za koje sumnja da bi mogle biti umiješane u bilo kakve nelegalne ili financijski nemoralne poslove, poput, recimo, izvlačenja novca, malog ili velikog iz državnih tvrtki, ili pogodovanja određenim moćnim financijskim grupacijama u zemlji.

Sasvim je moguće da se i ondje gdje je SDP bio predugo na vlasti razvila gusta financijsko-prijateljsko-politička umreženost, kakva je bila karakteristična za sve HDZ-ove vladajuće strukture, ali i zaBandićevZagreb, o čemu smo, uostalom, bezbroj puta pisali. Potpuno je, nadalje, jasno da se ni premijer niti bilo tko drugi iz Vlade ne smije upletati u eventualne USKOK-ove istrage, kojima bi mogli biti zahvaćeni i ljudi bliski SDP-u.

Drugo, Zoran Milanović morao bi početi provoditi politiku okupljanja. Politika okupljanja znači stvaranje što je moguće šire liberalno-lijeve koalicije u koju valja privući i ORaH, ali i druge stranke koje SDP-u mogu pomoći da se uspješno natječe na parlamentarnim izborima 2015. godine.

Nadalje, premijer bi se trebao početi ponašati maksimalno tolerantno (osim, naravno, prema kriminalu i raznim državnim zloporabama). “Konfrontacijska” politika ima smisla i daje rezultate u pojedinim segmentima, ali postaje kontraproduktivnom kada se na njoj temelji veći dio premijerova javnog djelovanja.

Četvrto, i vjerojatno najvažnije, sada je, nadajmo se, stiglo vrijeme za radikalnu promjenu Vladine gospodarske politike. U prvim izvještajima o Linićevoj smjeni gotovo svi mediji tvrdili su kako je riječ o najpopularnijem (što nije sporno), ali i o najuspješnijem Milanovićevu ministru. Ovo drugo naprosto nije točno.

Kako je moguće uspješnim proglasiti ministra financija koji je svaka tri do četiri mjeseca prisiljen rebalansirati proračun? Sama činjenica da se više relevantnih hrvatskih poduzetnika, odmah po Linićevoj smjeni, izjasnilo kako se njegov odlazak trebao dogoditi još ranije; kao i činjenica da su dvije druge lijeve stranke, ORaH i Laburisti, odmah izjavile kako ih ne zanima suradnja s Linićem govori o rejtingu ministra financija u takozvanoj kvalificiranoj javnosti.

Nova šansa

Bilo bi vrlo dobro kada bi Vlada, napokon, odustala od nužno neuspješne politike državnog kapitalizma, kada bi se odlučila za radikalnu privatizaciju i deregulaciju i kada bi Zoran Milanović u Vladu, u gospodarski sektor, uspio dovesti dva ili tri uistinu jaka igrača, neovisno o njihovoj stranačkoj pripadnosti. Socijaldemokratska se Vlada u ove dvije i pol godine pokazala neuspješnom kad je riječ o gospodarstvu. U drugim je područjima bila znatno uspješnija.

Ne postoje, međutim, nikakva, baš ni najmanja jamstva da bi HDZ-ova Vlada vodila uspješniju ekonomsku politiku (vodeći HDZ-ovi ekonomisti ljudi su koji su obnašali ministarske funkcije u vrlo neuspješnoj Vladi Jadranke Kosor), dok je u većini drugih sektora sadašnja, rustikalno konzervativna Hrvatska demokratska zajednica prilično neprihvatljiva za modernu Hrvatsku.

Zoran Milanović i njegova Vlada trebali bi se što prije početi mijenjati kako bi došli u realnu šansu da se ravnopravno natječu za drugi mandat.